Jadranka Despić sa zagrebačkog Laništa imala je tri sina. Imala – jer najstariji Frano na smrt je izboden u parku Ribnjak 15. ožujka 2008. godine
Od tada traje njezina agonija traženja istine i pravde – jer u nevjerojatnom nizu propusta institucija i obrata – od aljkave istrage i nedostatka dokaza, do pronalaska svjedoka, pokretanja procesa i promjene iskaza, ubojica nije osuđen.
Zagrebački Županijski sud na koncu je 10. svibnja nepravomoćno oslobodio optuženog Aleksandra Koprenicu, DORH je najavio žalbu, a majka Jadranka borbu do kraja svijeta i vijeka.
Prije devet godina Jadrankin 18-godišnji sin Frano ubijen je u zagrebačkom parku Ribnjak. Nakon svih tih godina za to još nitko nije odgovarao.
“Savršeno ubojstvo ne postoji, a moj sin je zaslužio da se sazna istina”, priča nam Jadranka.
15. ožujka 2008. 18-godišnji Frano i njegov dvije godine mlađi brat Ante s još deset prijatelja kasno navečer došli su do parka Ribnjak. Sve je bilo u redu dok nisu naišli na drugu skupinu mladih, prepričava Ante, prisjećajući se konkretne situacije.
Došlo je do sukoba. Izjave oko toga tko je prvi počeo tučnjavu – razlikuju se, ali Ante tvrdi da su ih prije toga iz druge skupine vrijeđali.
“Znači sljedeće što znam je da su nama došle neke dvije cure od tamo i tu je bila nekakva svađa. Kad smo vidjeli da će nešto biti, neki od nas su uzeli letvice s koša i iduće što znam je kaos koji je bio”, prisjeća se Ante, Franin brat.
A u njemu se, kaže, našao i njegov brat.
“On je to sve htio smiriti, ali nažalost nije mogao. Dalje se sjećam da je bio u tome kao i svi i da je dva puta dobio bocom u glavu jer to sam vidio.”
Nakon toga slijedi tragedija. Netko je nožem Franu ubo šest puta u predjelu prsa i leđa.
“Osobno nisam vidio nikoga da ima nož, ali sam čuo od svojih prijatelja da su vidjeli, pa neki čak kažu, i više ljudi s noževima”, priča nam Ante.
Kad je Frano pao, a netko viknuo da ne diše, većina sudionika tučnjave – razbježala se.
“Brat je bio na podu izboden, krvario je, nitko nije ništa poduzeo.”
Jadranka Despić uvjerena je da je Frano napadnut s namjerom da ga se ubije.
“Njega su cipelarili, on ima rebra polomljena. Znači nije im bilo dosta što su ga ubili, ispikali nožem, nego su ga još i cipelarili”, o potresnoj situaciji će majka Jadranka.
Policija je odmah krenula u akciju. Privedeno je više od 20 sudionika tučnjave. Franinu majku ljuti što su njegovi prijatelji zadržani, dok su mladići iz druge skupine pušteni. Tvrdi i da je policija radila pritisak na Antu.
“Ispitivan je bez mog prisustva, bez prisustva socijalne radnice, znači tada ni ona još nije bila prisutna. Tako da se tražilo od njih da priznaju da su oni započeli tučnjavu, da su oni prišli njima, pa je Ante rekao da oni nisu krivi ni za što, da je došlo do tučnjave a da on osobno nije vidio tko je Franu ubio.”
Tužiteljstvo je odmah odbacilo iskaze pojedinaca iz Franine ekipe koji su tvrdili da nisu sudjelovali u tučnjavi i da su oni bili napadnuti. Ante koji je zbog šoka te večeri počeo mucati, tvrdi da je policija odmah zauzela stranu, jer je zaključila da se radi o klasičnom obračunu subkulturnih skupina, budući da je Frano bio pripadnik Bad Blue Boysa.
“Tadašnji šef policije je za nas na sva zvona rekao da smo mi huligani.”
Bivši šef krim policije MUP-a, Željko Cvrtila, upozorava da je to jedna od prvih grešaka u ovom postupku. Kaže da su obje grupe trebale biti tretirane jednako.
“Bilo tko od njih, bez obzira na grupu koja je bila u grupi sa stradalim mladićem ili u suprotstavljenoj grupi ili zbog zabune ili zbog nekih ranijih razloga moglo se dogoditi da bilo tko od njih bude počinitelj – i svi su u momentu kada se ne zna tko je počinitelj trebali biti u istom tretmanu, jednako ih dobro obraditi, na način da se na njima pronađu tragovi i tako dalje”, kazao nam je Željko Cvrtila, bivši voditelj Uprave kriminalističke policije MUP-a.
A Ante, štoviše, tvrdi da policija uopće nije ispitala sve sudionike.
“Puno njih se maknulo s mjesta događaja, a nitko nema pojma da su ondje bili.”
Dan nakon ubojstva policiji se javio Aleksandar Koprenica, koji je rekao da je imao nož koji je iskoristio za samoobranu. Rekao je da je s njim zaustavio nekoga da ga ne udari letvom.
“Bio je jak napad i ja sam podigao ruke da zaštitim glavu i u tom trenutku mi se od udarca zaklopio nož i porezao me”, stoji u iskazu Aleksandra Koprenice.
No nož se pritom iskrivio pa ga je, tvrdi Koprenica, bacio u obližnji koš.
Unatoč izjavama svjedoka da je nekoliko mladića imalo noževe, policija je bila uvjerena da imaju krivca. No, tužiteljstvo je uskoro odbacilo prijavu. Nakon toga dogodio se jedan neobičan detalj. Tužiteljstvo odlučuje da se nož koji je predao Koprenica – uništi.
“Ako na tom nožu nije bilo ničega, ako se ubojica nije pronašao pa zašto se ide taj nož uništavati?”, pita se Franina majka.
“Mislim da je to suluda praksa, ne mogu se materijalni dokazi uništavati. Materijalni dokazi su nijemi svjedoci i oni kao takvi mogu biti dugotrajni, a nekad i trajni, pogotovo u slučajevima kada nema osuđujuće presude”, tvrdi Cvrtila.
No, na nožu nisu nađeni tragovi krvi Frane Despića, već samo Aleksandra Koprenice.
“Ne znam više ni što se radi tu, ni o komu se radi, ja imam ovdje crno na bijelom: on, Aleksandar Koprenica, je imao ruke porezane. To je dokaz. Što je on radio do sedam ujutro ili kada se već predao? Znači imao je vremena obrisati nož, imao je vremena puno toga napraviti s dokazima. Zašto ga policija nije privela odmah?”, traži odgovore majka ubijenog.
Problem je i što na njegovoj odjeći nije bilo Franine krvi, niti su rane odgovarale oružju počinjenja. A osim noža, DORH ne raspolaže s previše dokaza. Cvrtila zato smatra da je pri očevidu i obradi napravljen loš posao.
“Prilika je propuštena i nikada više s ničim vi ne možete ponovno doć do dokaza i do nekakvih tragova koje ste na samom mjestu događaja propustili izuzeti odnosno dobro fiksirati i kasnije vještačenjem dokazati da je netko nešto napravio”, objašnjava stručnjak.
Dodaje i da je policija iz želje da se slučaj što prije riješi, ispala naivna.
“Moguće je da se tu pogriješilo, rekli su: Super! Imamo i počinitelja i sredstvo izvršenja. Kasnijim se vještačenjem utvrđuje da nema nikakvih tragova na mogućem počinitelju, nema tragova nikakvih na nožu, uopće je upitno i je li taj nož, obzirom na rane koje su nanesene, sredstvo izvršenja.”
Kad je DORH odustao od progona, majka Jadranka je pokrenula privatnu tužbu. No, ona je Odbijena u dva navrata i postupak je pravomoćno obustavljen.
“Ja istinu znam. Moje dijete nije nikog ubilo, nije nikog napalo i nije nikoga premlatilo”, ističe Franina majka.
Slučaj je pao u zaborav sve do 2012. kada tužiteljstvo otkriva još jedan propust istražitelja – da nije ispitana jedna svjedokinja iako je u prvom iskazu rekla da je vidjela da je Koprenica “ispikao” Despića. Tvrdila je i da je nakon tučnjave vidjela Koprenicu kako nešto baca u smeće, sjeda na bicikl i odlazi prije dolaska policije.
“Nikad nitko iz tih institucija, ni MUP, ni državno odvjetništvo, ni općinsko odvjetništvo, nitko nikad se meni nije prvo obratio dok ja nisam počela pisati dopise. Tek kada sam ja počela tražiti, tek su onda reagirali”, priča majka Jadranka.
I tako je u svibnju 2013. Vrhovni sud obnovio postupak, ali suđenje kreće tek 2015. i završava prije dvadesetak dana. Zagrebački županijski sud odlučio je da Aleksandar Koprenica nije kriv jer je svjedokinja promijenila iskaz.
“Ja stati neću, nikada, ako ne u svojoj državi, na našem sudu, ja idem na međunarodni sud. Imam pravo znati tko i zašto mi je dijete ubio. To što kažu nema dokaza – dokaza imaju – samo kome je u interesu da se do tih dokaza ne dođe – to ja ne znam”, tvrdi majka Jadranka.
“U ovu zemlju nemam nikave vjere više jer ovo stvarno nema smisla. Znači 10 godina se vuče. Svaki slučaj ima neke repove”, reći će Ante.
DORH se već žalio Vrhovnom sudu jer smatraju da je sud pogrešno zaključio da nema dovoljno dokaza. Traže da se predmet vrati Županijskom sudu.
“Ukoliko Vrhovni sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu ona postaje pravomoćna – što znači i konačna. Nakon toga nekakav redovni pravni put više ne dolazi u obzir”, objašnjava Krešimir Devčić, glasnogovornik Županijskog suda u Zagrebu.
“I tako se nakon više od devet godina, i dalje ne zna tko je kriv za Franino ubojstvo. Ne znam koliko ja predsjednika i premijera, načelnika policije ili bilo koga trebam doživit da saznam istinu”, pita se majka.
“Da se nije desilo meni ne bi vjerovao da se to može desiti u našoj zemlji”, rekao nam je Ante.
Ako Vrhovni sud i prihvati žalbu tužiteljstva, obitelj Despić ponovno čeka višegodišnja mukotrpna sudska bitka s neizvjesnim ishodom.
Ako je pak odbaci, velika je vjerojatnost da ubojica 18-godišnjeg Frane Despića nikada neće biti kažnjen.
