Uvijek negdje u ovo doba godine počinju rasprave o sigurnosti nastavničkog posla, rizicima, nasilničkom ponašanju mladih, nebrizi roditelja, prebacivanju tereta odgoja na ionako preopterećena nastavnička leđa… i nakon toga tišina. Ta tišina obično traje do sljedećeg proljeća ili do nekog premlaćivanja nastavnika, izrečenih prijetnji i pritisaka, ili kao u posljednjem slučaju koji se dogodio u Rijeci, spaljivanja imenika, a potom i čitave zbornice.
Uopće ne ulazim u to tko je ovdje kriv. Zar je to sada uopće bitno? Šteta je počinjene i nenadoknadiva je. Ne mogu uopće zamisliti na koji će način ovaj problem biti riješen i postoji li uopće rješenje za nešto ovako. Pritom uopće ne mislim na materijalnu štetu (koja je zasigurno manja ili ista od troška postavljanja alarma, kamera ili barem rešetki).
Papir je jeftina roba, razredne knjige sigurno ne koštaju puno, vjerojatno zbog toga, prilikom prva dva spaljivanja i nije bile neke značajne reakcije. U stvari, ne znam je li bilo reakcije, ali ako je i bilo, spaljivanje zbornice svakako je dokaz da je ta reakcije potpuno jalova i neučinkovita, dakle kao da je nije bilo.
Čin spaljivanja nečega, za mene je uvijek bio simboličan. Onom koji spaljuje nije namjera samo nešto uništiti, namjera mu je obezvrijediti i poslati poruku.
Tako da sam čin spaljivanja imenika, a kasnije i uredskog namještaja zbornice, doživjela na simboličan način. Poruka je odaslana, ali čini mi se dopire samo do nas nastavnika.
Alat su nam uzeli odavno, odgojne su mjere mrtvo slovo na papiru i besmisleno mučenje nastavnika papirologijom koje ne daje apsolutno nikakve rezultate.
Pardon, ispravak! Imamo rezultate, ali suprotne od očekivanih. Rezultati su mjerljivi i vidljivi, broj svih vrsta izostanaka kroz zadnjih je nekoliko godina eskalirao, pritisci roditelja i nadređenih gotovo su opipljivi, a kvaliteta znanja učenika koji izlaze iz osnovnih i srednjih škola, zastrašujuća je.
Onako, gledajući sa strane, netko bi možda mogao pomisliti da je vrijeme za uzbunu, ali u našoj se zemlji nikome ne žuri.
Sve što je hitno, radi se polako i to bi trebao biti provodni motiv naših ministarstava i države. Mi samo pišemo i dopisujemo se i imamo onaj nevjerojatan osjećaj da nešto radimo i korisni smo. Kad kažem mi, dakako, mislim i na sebe jer na svom poslu uglavnom pišem i svi oko mene nekom nešto pišu, ispunjavamo planove, programe, ioope, raznorazne obrasce, a od svega toga nikakve koristi.
Sigurno je i nakon slučaja prvog spaljivanja krenulo nekakvo izvješće. Krenule su sigurno i ideje kako doskočiti tim malim piromanima, ali kako to s pisanjem kod nas traje i traje, a piromani su kratki na fitilju, sva su ta izvješća sada vjerojatno spaljena u onoj, nekima toliko mrskoj prostoriji koja je nestala u plamenu. Sada će se još neko vrijeme pisati o ovom slučaju, možda dobijemo i kakvu emisiju na TV-u u udarnom terminu, portali će vrištati, revni komentatori svih mogućih tekstova vrijeđat će nesposobne nastavnike i neodgojenu djecu, zgražat će se kakvu mi to bagru odgajamo kad smo i sami bagra… a onda će, s prvim ljetnim danima, nastupiti tišina.
Možda ovo i nije tako loše, barem kada je o ovoj školi riječ. Netko će sada odriješiti kesu, popiturati ono sramotno pročelje zgrade, kupiti novu stolariju, ostat će koja kuna i za neplanirane estetske zahvate škole i svi će biti sretni.
Mene, na kraju balade, uopće ne zanima tko su počinitelji, a još manje njihovi razlozi.Mene zanima kako jedna država, društvo, županija i grad uopće mogu dopustiti izloženost nastavnika i djece ovakvom vandalizmu? Kakva je to količina nepoštivanja institucije i onoga što ta institucija predstavlja, kada je paljenjem treba uništiti?
Na kraju samo mogu zamoliti (i zaželjeti) jedno: dok pišete nekakva nova izvješća i smišljate raznorazne strategije, stavite nam barem rešetke na vrata i prozore. One su jeftine i ne gore.
Sličnog je razmišljanja i naš novinar, koji postavlja pitanje sigurnosti riječkih škola…
Autor: Tamara Šoić
