Stvarno se ne sjećam da je netko u vrijeme moje mladosti šetkao okolo s vodom ili kavom u bočici.
Danas je to nekakav hit. Ljudi sjede na predavanju ili nekom sličnom okupljanju i svak ima svoju bocu ispred sebe (eventualno kavu u onim termos čašama).
Imam i ja dvije takve čaše, koji put, kad ne stignem popiti prvu (i zadnju) jutarnju kavu, pretočim u čudnovatu čašu i pijuckam u autu.
Ne pada mi na pamet nosati je sa sobom.
I onda se tako 3 tjedna vozika u autu sve dok se ne potrefi neki sretan dan kada nemam pune ruke torbetina pa je onda odnesem kući i operem.
I tako par puta godišnje.
Sad su svi odjednom na rubu dehidracije. Nitko ne može odslušati 45 minuta neke govorancije, a da 10 puta ne potegne iz plastične flaše. Valjda bi se srušili da je nemaju pri ruci.
Moja se lijenost divi tom suvremenom pomodarstvu i volji.
Ujutro obično imam problem pogoditi gdje sam sinoć parkirala, koje cipele obuti i paziti da sve što mi treba prebacim iz jedne torbe u drugu.
Boca mi nije ni na kraj pameti. I da je nekim čudom uzmem, ionako ne bih pila iz nje jer mi se gadi piti ustajalu vodu koja se cijeli dan mućka u torbi.
Puno mi je draže sačekati 45 minuta i potegnuti direktno iz špine ledenu, riječku vodu. Ali to valjda nije moderno.
Autor: Tamara Šoić
