Da, nemamo samo vlast kakvu zaslužujemo, nego i trgovačke centre u kojima se prema nama odnose kako zaslužujemo, piše Goran Flauder za Net.hr
U zemlji u kojoj ministar financija ne trepnuvši priznaje kako za dospjeli dug veledrogerijama od osam milijardi kuna nema rješenje, ali zato ima još dvije milijarde duga koje dospijevaju za plaćanje; u kojoj zakonski rok plaćanja među trgovačkim društvima od 30, a najviše 60 dana od izdavanja računa ponajviše krše najveće državne tvrtke s ponosno istaknutim početnim “H” u svome nazivu, kako bi im vjerovnici lakše podnosili višestruko prekoračenje; u kojoj je donedavno najveća privatna kompanija uzduž i poprijeko premrežena s vlašću i zaštićena od njezina nadzora, polovicu hrvatskoga gospodarstva držala za gušu obrćući njegove milijarde i ne plaćajući račune po godinu dana…, u takvoj zemlji dobre poslovne običaje i svoje financijske obveze poštuju ponajviše oni najmanji poduzetnici i obični građani.
Oni i ne pomišljaju na navedene blagodati velikih i moćnih i urednim podmirivanjem obveza državi plaćaju još i njihovu obijest. A kada im poduzeće u kojem rade pokloni slobodnu novogodišnju opskrbu u trgovačkom centru do zakonski dopuštenih 600 kuna i odabranu robu plati odmah po elektronički poslanom predračunu, kupac je još danima ne može preuzeti. Zašto?
Zato što ih dotični trgovac kojemu su donijeli novac, smatra – prevarantima!
Puna kolica na putu prema nazad
Ne pomaže ni uvjeravanje kako će im račun biti plaćen za deset minuta, što ćete im dokazati bankovnom potvrdom o uplati, da vam roba treba za sutrašnji doček Nove godine, pozivate se na status redovitoga klijenta koji im je uvijek plaćao pošteno i na vrijeme… Ne!
Službenica u info-centru uljudno će vas poučiti da morate čekati prvi radni dan kako bi u centrali vidjeli vašu uplatu na svome računu, o tome obavijestili dotični prodajni centar, ona vas telefonski pozvala i tek tada možete podići robu.
A što će biti s vašim zaleđenim plodovima mora, svježim mesom, voćem i povrćem koje ste pažljivo izabrali, jedrom salatom i toplim pecivom, narescima na akciji i dodacima za pizzu kojoj se veseli društvo vaše djece? – pitate vi. I s novogodišnjim poklonima koji iza ponoći ne vrijede koliko su vrijedili do nje?
“Sve ćemo to vratiti odakle ste uzeli i dati vam svježe kada dođete po robu, umiruje vas nedužna zaposlenica na info-pultu i vaša puna kolica predaje kolegici koja će ih progurati poznatom vam rutom kretanja, a onda za koji dan “jovo nanovo”, kako biste to napokon preuzeli i iskoristili u možebitnoj reprizi novogodišnje proslave. Jer, zadnjeg dana u godini još se na njihovu računu neće vidjeti uplata vašeg poslodavca, za vikend gospoda ne rade pa se već plaćenome možete nadati tek za četiri-pet dana. Jupi!
Sve je avansno plaćeno, jer vas gospoda koja vas ondje dočekuju s osmijehom i raširenih ruku, avansno smatraju lopovom.
Presumpcija nevinosti!?
Da, nemamo samo vlast kakvu zaslužujemo, nego i trgovačke centre u kojima se prema nama odnose kako zaslužujemo.
U pristojnijim društvima naprednijih zapadnih zemalja takvi bi centri brzo propali jer bi ih kupci, duboko uvrijeđeni, zaobilazili u širokom luku. Tamo još postoji presumpcija nevinosti kupaca, ministar financija na vrijeme plaća dobavljačima, poslovni partneri izražavaju si poštovanje uplatama prije isteka ugovorenog roka, zakonski su rokovi samo orijentir i državne ih službe štite kao psi čuvari, a javna poduzeća ogledni su primjer urednog poslovanja. Političari koji pogoduju odabranima napuštaju svoje funkcije čim se posumnja u njihov nemoralan čin jer im premijer više ne vjeruje.
Poziv
Naša jedina i vječna Hrvatska prema svojim poduzetnicima postupa nešto drugačije, inovativno i jedinstveno.
Potpisnika ovih redova i vlasnika d.o.o.-a u kojemu je jedini zaposlenik, pozvala je prije dvadesetak godina u odaje Zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje kako bi preuzeo neke svoje dokumente. Kao naivan i nadobudan poduzetnik koji se znatiželjno upustio u tržišne izazove prihvativši poziv na izgradnju mlade kapitalističke države, otrčao sam na najviši kat poslovne zgrade, predao službenici dopis i nestrpljivo pratio pogledom što će činovnica izvaditi iz ormara.
– Ma, ne brinite, nije ništa posebno. To su vaše potvrde o uplatama kojima ste preplatili doprinose fondu pa vam ih sada vraćamo.
– O, baš ste me iznenadili. A za koliko sam preplatio? – pitam znatiželjno.
– Evo, samo da pogledam (…). Za nešto više od 500 kuna, kaže i veselo pogleda mene, ovoga puta.
– Super! – odvratim i ustvrdim kako je uvijek lijepo neočekivano dobiti neku lovu, koliko god je bilo.
Opoziv
– A, ne. Nećete dobiti ništa! – dobaci kao da se zafrkava, no pojasni kako mi je potraživanje u zastari pa dug više ne mogu utužiti.
– A koji je rok zastare? – pitam i državna djelatnica me poduči da je to pet godina.
– I kada je nastupila?
– Evo, baš prije nekoliko tjedana.
– Hm, dobro. Ali vaš dug prema mojoj tvrtki i dalje postoji, premda sam zakasnio s tužbom, zar ne?
– Točno, ali vam ga nećemo platiti bez sudske presude, bila je kratka i jasna predstavnica države.
– Evo izvolite. Doviđenja! I hvala vam što ste preuzeli svoje dokumente, nemam više mjesta na policama.
Otišao sam zadovoljan iz državne ustanove. Dok sam se spuštao na zemlju razmišljao sam kako 500 i kusur kuna ipak nije tako visoka školarina za novostečenu kvalifikaciju, piše Goran Flauder za Net.hr.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Riportal.hr-a.