Nakon što sam pod tušem kao posljedicu pranja kose izvadila nekoliko vlasi skrivenih između guzova nisam se mogla ne upitati koliko je ovo specifično ženska situacija
Slažem se kako među svekolikim pučanstvom postoje i oni dugokosi muškarci koji ćelave i mogu ustvrditi kako ne postoji gora verzija „soon to be“ ćelavca od onog koji pokušava nedostatak na tjemenu nadomjestiti valovima do ramena. Užas, ali ostavimo užas po strani.
Kod nas žena koje kosu peremo stojeći i vrlo se često pitamo kako to da i mi nismo ćelave, izvlačenje i micanje otpalih vlasi s apsolutno svih dijelova tijela, uključujući one skrivene između guzova, neizostavni je doživljaj.
S druge strane, mlada kosa raste pa nakon što isperemo sa sebe dovoljno dlaka za pokriti našoj boljoj polovici ono što mu fali, nagrađene smo antenama oko čela, ušiju itd.
Još malo situacija s kojima se većinom susreću žene.
Malo sam razmislila (bez glavobolje, dobro je) koje su to još priče koje se događaju, možda ne isključivo, ali pretežito nama. Jer uvijek negdje postoji neka iznimka.
O PMS-u neću – ali hoću o donjem rublju
O PMS-u neću trošiti riječi, nema smisla. Ali hoću o donjem rublju.
Nekoliko večeri za redom nakon tuširanja sam uzimala bokserice od dečka i apsolutno uživala u njihovoj udobnosti. Kako je i sam rekao, ženstvena sam kad trebam biti.
I tako je krenula priča o donjem rublju. Reče on meni da bokserice nisu muškarcima toliko udobne jer im cijeli… nazovimo paket… znaju podignuti na mjesta na kojima mu položaj nije toliko prirodan.
I kaže mi, citiram: „znaš li ti kako je neudobno kad muškarac dva tjedna ne dobije ništa, sve mu je puno pa mora sjediti u tim uskim boksericama?“ Uopće se nisam dotakla udobnosti velebnih tangi koje ne služe ničemu osim potencijalnim infekcijama i eventualnoj erekciji već sam odmah prešla na velike argumente: „znaš li ti kako je kad ti se svaki mjesec utroba ljušti i to pokazuje bolovima, prištevima, smradovima i krvlju?“
Nema odgovora. Čak i kad su vam bokserice uske, a jaja puna, njihova se udobnost ne može usporediti s našim neudobnim rubljem. I s onim udobnim moramo paziti na stotinu sitnica kad se oblačimo, posebno ljeti. Kad imate menstruaciju imate i gaćice koje koristite za te dane pa ni ne možete na sebe staviti sve što bi htjele. Najviše vremena ispred ogledala provodim gledajući naziru li mi se tragovi gaćica na haljinama i hlačama.
Nemate pojma, dragi muškarci, kako vas je život blagoslovio s neudobnim boksericama.
Plačem.
S donjeg rublja na zauzetost
Nisam baš sigurna događa li se ovo ponajviše ženama ili funkcionira za oba spola, ali je svakako zanimljivost koju sam otkrila unatrag godinu ili dvije.
Kad sam imala 25 bilo je sasvim normalno na pitanje jesam li zauzeta odgovoriti kako imam dečka i sve bi bilo kristalno jasno.
Danas, skoro deset godina nakon (ali još uvijek ne punih deset, ističem dok mi 35 kuca na vrata) tome više nije tako. Na identično pitanje dajem identičan odgovor, ali sada to više nije dovoljno uvjerljivo. „Imaš dečka? Nisi udana? Ma dobro, ne broji se.“
S 35 a neudana – brod koji tone?
Dogodilo mi se više puta. Izgleda da u mojim godinama moraš biti nešto više od dečka-cure da bi određene zainteresirane strane shvatile kako si zauzeta.
A s tim u vezi, negdje oko 27 su me prestali pitati kad ću se udati.
U zadnje vrijeme opet su počeli, ali to više čak i nije radoznalost koliko je pokušaj davanja nade brodu koji tone. Došla sam do faze života u kojoj ljudi ne žele znati datum, samo mi vrlo izravno daju do znanja kako oni od srca žele da se udam čim prije. S iskrenim suosjećanjem u glasu. Ne samo gospođe u poznim godinama, što bi bilo za pretpostaviti. Jučer mi je to rekao muški kolega svega nekoliko godina stariji od mene.
Kada curice postanu djevojke, brige tek počinju
Za ovo što ću sad napisati sigurna sam da je rezervirano isključivo za ženski spol. Kad sam došla do tog saznanja, a trebalo je, misao me udarila poput vlaka na tračnicama mozga i zastala sam na par minuta razmišljajući kako je tužan i ružan svijet u kojem živimo.
Od malih nogu govore ti da se moraš paziti. Pazi kuda hodaš, kamo ideš, s kim se družiš. Jednom kad dečki postanu muškarci, njihova briga za fizičku sigurnost prestaje.
S druge strane, kada curice postanu djevojke, brige tek počinju. Kada djevojke postaju žene, brige se samo povećavaju. I ne prestaju.
Koliko ste puta, dragi muškarci, hodali navečer ili noću ulicom i osluškivali korake iza sebe?
Jesu li daleko? Jesu li blizu? Ubrzavaju li se? Hoćete li vi ubrzati? Prate li vas? Umišljate li?
Da, sigurno umišljate. Ali svejedno ste na oprezu.
S 13 godina. 15 godina. 25 godina. 35 godina. 45 godina.
Hodate ulicom. Parkom. Mrak je. Gdje god se nalazili po mraku, ako ste žena i sama ste, vjerojatnost je velika da ste na oprezu.
Izoštrena osjetila.
Posebice ako ste u nekom stranom gradu. Ili u drugoj državi. Kada smo išli na srednjoškolske ekskurzije curama se posebno naglasilo neka se drže zajedno.
To nije scenarij iz američkih filmova. Kod nas, srećom, napadi nisu toliko česti. Ali ih ima. Znam svega nekoliko priča iz prve ruke što je sasvim dovoljno, a iz njih sam naučila zaključavati bravu vozila iznutra da mi nitko ne može ući u auto u bilo koje doba dana.
Držim torbicu pod rukom čvrsto ako je večer i negdje sam sama.
Toga je bilo puno više kad sam bilo mlađa, kad sam se vozila busom.
Ali kad vam je auto na parkiralištu HŽ Žabica, negdje na samom kraju i vi po mraku morate do njega pješačiti? Nije to ugodna šetnja, koliko god godina imale.
U svega par sekundi se pretvorite u onu istu djevojku koja je prije 15 godina mračnim ulicama hodala brzim korakom relativno dobro svjesna okoline i zvukova u njoj.
Srećom, meni nikad nitko nije ušao u automobil uz prijetnju i nisam morala bježati glavom bez obzira iz vlastitog auta.
Niti mi je u parku itko uhvatio torbicu pa sam se morala tući jer mi je u njoj bila plaća.
Niti me itko uhvatio, odveo u nekakav šumarak s ciljem da me siluje.
