Znamo se već dugo godina. Ne znam točno koliko, ali jedno dvadeset sigurno. Znamo se jako dobro…
Dragi PMS,
znamo se već dugo godina. Ne znam točno koliko, ali jedno dvadeset sigurno. Znamo se jako dobro.
Voliš me. Ti mene puno više nego ja tebe.
Smetaš mi.
Tvoja fizička manifestacija još je i najmanji problem. Problem je, ali ne toliki.
Dvije su opcije koje mi smetaju još više od bolova.
Ili se iz Dr. Jekylla pretvaram u Mrs. Hyde ili mi se stalno plače.
Recimo… Bivši šef zamolio me da mu napravim čaj. Zamolio. Moja reakcija iznenadila je i mene, ne samo njega. Počela sam galamiti, otišla u kuhinjicu. Stavila vodu u šalicu, šalicu u mikrovalnu, vrećicu čaja u šalicu i odnijela čaj. U međuvremenu sam se smirila i ispričala. Nije mi ni zamjerio nego me samo čudno gledao jer nisam sva svoja.
Što je, najgore- bila sam sva svoja. Ti si moj PMS. Što znači da sam bila tvoja i svoja.
Naučila sam se udahnuti nekoliko puta prije nego puknem.
Tata i ja pratili smo neke serije koje sam posuđivala s interneta. Bilo je to jedno popodne uz Zločinačke umove. On na svom kauču, ja na svom. Gledam seriju i slušam ga kako diše. Nije zaspao, ne hrče. Nije prehlađen, čak ne diše glasno.
Ali diše. Čujem ga.
Osjećam kako razina nervoze u meni raste. Počinje negdje u donjem dijelu trbuha i penje se do grla. Dolazi do glave i najradije bi eksplodirala. Poput vukodlaka za vrijeme punog mjeseca, aždaja u meni se budi. Udahnem i izdahnem za smirenje. Nikad nisam bila na jednom od onih tečajeva za trudnice, ali sudeći prema filmovima, princip je sličan. PMS, ništa drugo. Čovjek diše, ja ludim.
Već neko vrijeme nisam imala takvu vrstu ispada.
Ali zato sam neki dan imala drugačiju vrstu ispada i spremila nedužnom čovjeku scenu.
Dečko je kasnio s posla. Umjesto dva sata, radio je par sati više. Nisam bila ljuta. Bila sam očajna. Grcala sam u suzama jer njega „nije briga“. Bila sam najtužnija osoba koja hoda našim Balkanom. Suze su bile veličine onih kapi kiše koje te onesvijeste kada hodaš bez kišobrana.
Dan nakon toga gledala sam na Facebooku neki video o klincima koji prvi put susreću svoju novorođenu braću i sestre i trebalo je svega 0.5 sec da se rasplačem.
Ne želim ni primirisati snimkama otrovanih životinja koji ovih dana kruže društvenim mrežama jer ne bih danima stala plakati.
Bez obzira o čemu se radilo, instantno plačem. Na posljednjem Đoletovom koncertu u Zagrebu, kao kišna godina plakala sam kad je pjevao Oliveru. Čula sam je milijun puta, ali zahvaljujući PMS-u lila sam toliku količinu suza da ni sama ne znam otkud mi. Svi koji znaju o kojoj je pjesmi riječ sad se vjerojatno čude. Čudim se i ja.
Zanima me, dragi PMS, zašto umjesto suza i nervoze ne donosiš neobuzdani smijeh i pregršt dobre volje?
Zašto sam stalno gladna i pola današnjeg popodneva razmišljam o hamburgerima?
O chickenburgeru s finim pecivom i dobrim umacima?
O malo Cole uz dobar burger? I nekom dobrom desertu?
Zašto ne razmišljam o povrću i zdravom životu? O trbušnjacima, sklekovima ili barem onom Orbitreku koji usamljen gleda iz prikrajka? Ne razmišljam o tome ni inače, ali zašto ne bih mogla ovih dana u mjesecu?
A Bože sačuvaj svakoga tko me optuži da sam u PMS-u i zbog toga ludim.
To je ono što samo ja smijem reći. Nešto kao i s mamom. Ti si onaj koji može reći da ti je mama ovakva i onakva, ali čim netko drugi to kaže, odmah si spreman za napad.
Dragi PMS, može dogovor?
Kako bi bilo da se malo odmorimo jedan od drugog? Odmori se i napusti me na koji mjesec.
Ovaj potkožni vulkan na dekolteu? Mogli smo i bez njega. A onaj na leđima? Također nije bio potreban.
Sigurno ću se rasplakati još koji put prije nego odeš.
Ali daj, molim te, probaj ne doći opet. Samo kratko, samo par mjeseci. Imat ćemo još godina i godina za druženje (ako ne otegnem papke prije vremena ili me uhvati rana menopauza). Samo daj malo, malo, malo me pusti na miru.
Pretty please.
