One male, male svakodnevne pojave koje nisu toliko male kad se pojave, ali vam pojedu mnogo živaca koji se nikad neće povratiti niti obnoviti.
Odj*b je lansiran za:
Vozače koji taman u vrijeme prometnih gužvi odluče stati „na sva četiri“ u ulici Slaviše Vajnera Čiče. Morala sam na Google Mapsu potražiti kako se ta ulica zove jer poput tipične Riječanke znam gdje su možda tri ulice u gradu. Ona u kojoj živim, ona u kojoj radim + Korzo.
Zato, ako se pitate, radi se o:
Iako Thompson kaže da se na križanju staze ne smije ići lijevo, ovaj odj*b nastavlja se upravo u tom smjeru. I počiva u ulici Fiorella la Guardije gdje se drugi set „ne da mi se hodati dvije minute do automobila pa ću radije izazvati još veću gužvu povrh one koja već postoji“ vozača nalazi.
Pozdrav vozačici koja je neki dan mrtva hladna tipkala po mobitelu dok smo se mi oko nje gurali. Bitno da su žmigavci upaljeni. To sve objašnjava i opravdava.
Ostajem na prometu.
Odj*b za one koje ti trube jer nisi iste stotinke krenula kad se upalilo zeleno. Trebala si reagirati na žutom i preduhitriti zeleno. Ali nisi. Pa ti trube.
Poseban pozdrav i vrlim vozačima koji te preteknu na punoj liniji usred grada da bi nakon par desetaka metara završili na istom semaforu kao i ti. Po mogućnosti u traci do tebe, ali opet iza.
Tipu koji se derao na mene iz auta, a kasnije mi trubio kad me pretekao na zaobilaznici dok je na Škurinju bio privremeni kružni. Znam da je to bilo davno, ali kreten je bio u stanju izazvati sudar jer mu pravila kružnog toka nisu jasna. Ako je negdje po putu zagrebao auto nije mi žao.
Ostavljam se vozača, ali ne i odj*ba…
Odj*b onom jednom jedinom šalteru na MUPu koji radi kada trebaš promijeniti osobnu, napraviti novu vozačku itd. Onom na kojem uvijek ima milijun ljudi, gdje su svi nervozni jer se tektonske ploče pomiču brže nego red. Uvjerena sam da znate o kojem redu govorim. Tko nije bio u njemu nema pojma kako je sretan…. Ako se što u međuvremenu promijenilo, neću se posipati pepelom, samo reći – BILO JE I VRIJEME!
Tipovima koji se curama obraćaju s „Ej lutko!“. Ne prijateljicama kao simpatičan pozdrav, nego onaj najgori mogući ulet ili još bolje, pametovanje „Ej lutko, koje si godište?“, „Ej lutko, ma šta ti znaš!“, „Ej lutko, da sam znaš šta sam ja (nadopuni rečenicu)!“.
Ej smrade neodgojeni i nekulturni, vrati se u rupu iz koje si ispuzao.
Vremenu koje je potrebno da dočekamo rezultate PAPA testa. Ne znam koje je opravdanje, ali biti sretan što ti je nalaz došao za dva mjeseca, umjesto za šest je strašno.
Listama čekanja koje su se smanjile. Zato sam naručena kod dermatologa za samo dva mjeseca, umjesto tri za ultrazvuk dojke ili šest koje sam trebala čekati oftalmologa.
Foto: Ilustracija (Davor Puklavec/PIXSELL)
Ljudima koji stavljaju biblijsko dugačke statuse u grupu „Volim grad koji teče“, a nisu svladali upotrebu zareza i točke. Ponekad je gramatika samo stvar pristojnosti. Ne traži se 100%-tno znanje. Ali ako već nešto želite poručiti, upitati i potužiti se velikoj grupi ljudi, učinite to sa zarezima. Nije teško. Zarez, zarez, zarez i točka. Točka. Točka.
Napadačima koji čekaju na šut one kojima se ne dopada neka hrana u „Klopa i cuga u Rijeci i okolici“. Sjašite. Grupa zato i postoji. Moje je pravo da stavim fotku pizze koja mi se ne sviđa, kao što je tvoje pravo da moj post komentiraš. Ali čudi me što imaš obraza napadati bilo koga jer mu hrana ili usluga negdje nisu bile dobre.
Prije par mjeseci sam bila u Pampasu. Konobarica nam je donijela menu da bi naručili desert i više se nije vratila. Morali smo dozvati drugu, a i to je bio pothvat od jedno desetak minuta. U Pampas više ne idem.
Onim ljudima koji stalno nešto pokušavaju prikazati kao antikršćansko i direktan napad na visoki moral Hrvata i njihove djece. Velike stvari koje mogu zatrovati mozak. Poput Harry Pottera ili Halloweena. JA NE SLAVIM HALLOWEEN. Koga briga šta ti slaviš ili ne slaviš? Ili odi van i popij koju ili se igraj s klincima i skupljaj slatkiše. Ili jednostavno pusti u miru one koji to rade dok ti radiš bilo što drugo o čemu… zamisli… opet nikoga nije briga.
Osobama koji mi nabijaju osjećaj krivnje jer sam kaučarski tip koji voli slatko. Ok, trebala bih se pokrenuti. Ali čim vidim nekog nadobudnog trenera koji me pokušava inspirirati krivicom, samo me živcira, nimalo motivira.
Svim ljudima koji nastoje u meni izazvati bilo kakav osjećaj krivnje pokušavajući mi utuviti u glavu da moram biti sretna s nečim čime nisam zato što netko drugi to nema. Sreća ne funkcionira tako.
Tu završavam. Poslat ću i jedan odj*b samoj sebi i glavi koja mi je uopće dopustila da se živciram toliko i napišem ovaj tekst.
Ipak, slobodno nadopunite ako želite. Vjerujem da svi imamo nešto što bi se savršeno uklopilo među ove retke.
