Prije nekoliko dana kupujem grill toster u Pevecu. Držim ga u lijevoj ruci dok odlazim na blagajnu, čini mi se da teži oko 25 kg. Još uvijek imam upalu mišića #fit4life. Dolazim na red, ljubazna blagajnica me uputi na info pult za potvrditi garanciju…
Nemoj se svađati s neznancima, nemoj se svađati s neznancima, nemoj, samo nemoj….
Nije da to radim svakodnevno. Posljednji put sam se posvađala s čovjekom ovog proljeća, jednog od meni najgorih od kad me majka donijela na svijet.
Količina energije 0/10 Raspoloženje -1/10 Nadrk***st 1345/10
Na Korzu sam razgovarala s jednim starijim gospodinom i uletio je neki njegov poznanik. Ne smeta me, nije da smo otkrivali lijek za rak. Međutim, novopridošlica našem razgovoru krene sa svojom nervoznom pričom tome kako cure danas ne znaju kuhati (ta sam), sve kasnije stupaju u brak, ako i uopće (ta sam) i sve ostale primjedbe i sugestije nama spinstericama što i kako bi trebale.
S obzirom na to da se moja malenkost osjećala djelomično prozvano jer nemam prsten niti složenu sarmu u frižideru, naravno da sam se pridružila velebnoj raspravi.
Plimni val poplavio bi državu da nisam. Morala sam. Trajalo je kratko (pretpostavljam da je s takvima to uobičajeno), izbilo mi je puno snage koju nisam imala, a na kraju mi se ovaj prekrasni četrdeset i kusur godišnjak čak i preporučio. Jer igrom slučaja nije ni on bio oženjen (a pitanje je kako stoji sa sarmama i pitama).
On a side note: sad bih ubila za jednu dobru krumpirušu.
FF (ne Forza Fiume jer Fiume baš i nije u nekoj forzi u posljednje vrijeme) do Peveca prije tjedan dana.
Info pult. Dvije gospođe. Nazovimo jednu Madonna, a drugu Iron Lady zbog čeličnih živaca.
Madonna želi kupiti neke stvari za neku školu, ali je nema na službenom popisu i Iron Lady objašnjava kako joj ne može dati robu jer bi prema toj logici mogla dati svakome tko se izdaje za djelatnika škole.
Foto: Ilustracija
Madonna (vidno uzrujana): Dobro! Ako nemate mene stavite na ime Bosiljka (prezime nisam upamtila)
Iron Lady (smirena i staložena): Gospođo, trebala bi mi onda osobna od gđe Bosiljke. Ne mogu davati robu bilo kome. Uostalom, niti Bosiljke nema na popisu.
Madonna (za nijansu neljubaznija): Ovo se nikad nije dogodilo. Ja bih samo došla i uzela stvari, nikad me nitko to nije pitao.
Iron Lady (još uvijek smirena): Gospođo, žao mi je. Već je kasno, uprava više ne radi, ne mogu ih kontaktirati.
Madonna (bespotrebno opisivati raspoloženje): Ali ja sam profesorica u školi!!!
Iron Lady (ovo već zaslužuje povišicu): Na popisu nam je gđa XY. Molila bih vas da netko iz škole pošalje službeni dopis s imenima i prezimenima ovlaštenih osoba. Za sad nam je samo gđa XY na popisu.
Madonna (lagano uvrijeđena): Ona je spremačica i prestala je raditi u 2. Sad vi mene stavite na popis, ja sam profesorica.
Iron Lady (ne znam jesu li u Pevecu svjesni strpljenja ove žene): Jasno mi je, ali ne mogu vas ja sama staviti na popis. Treba mi službeni mail, poslan sa službene mail adrese. Službeni popis. Shvatite, ne mogu ja sama nadodavati imena. Žao mi je. Sada mogu dati robu samo gđi XY.
Madonna (u svoj svojoj damskoj ljepoti): Ali ona je spremačica. Valjda vjerujete meni više nego njoj!!!!
Bijes bukti iz mene, ali šutim jer biram birati bitke. Neću potrošiti vrijeme na ovu ženu. Razmjenjujem poglede s Iron Lady.
Madonna (okreće se meni sa zlatnim osmjehom): Mislim, kad je novac u pitanju! Hahahahaha!!!
Iron Lady (čvrsto, ali i dalje ljubazno): Gospođo, meni ste svi isti! Ja ne znam ako ste vi čistačica ili ravnateljica. Ja samo znam da vas nemam na popisu.
Nasmije mi se onim iscrpljenim osmjehom, lupi pečat na račun i kaže mi izvolite. Pozdravim je i nastavljam dalje svojim životom.
Tjedan dana nakon još uvijek mi je žao što nisam reagirala. Evo zakašnjele reakcije.
Draga Madonna,
ne znam u kojoj školi radite, ali žao mi je djece koja sjede u Vašim klupama. Ako ste ovo rekli pred potpunim strancima želeći pridodati sebi na važnosti, neću uopće zamišljati što ste sposobni reći klincima u školi.
Žao mi je djevojčica i dječaka koji su možda ovakav komentar čuli. Od Vas, koji bi trebali biti njihov uzor u odrastanju. Mene je moja Mila Grahovac naučila da su sva zanimanja jednako vrijedna. Sjećam se tih riječi kao da je bilo dan-danas. Vi svoje učite da se profesorici treba vjerovati više nego spremačici.
I dobijemo koga?
S jedne strane male snobove koji će razmišljati poput Vas, kao što ja razmišljam poput svoje razrednice.
S druge strane, djecu koja se osjećaju manje vrijedna jer je njihova mama spremačica.
Razmislite malo prije nego otvorite sljedeći put usta pred neznancima. Možda sam ja spremačica. Možda je sestra Iron Lady spremačica. Sumnjam da i nju smatrate sebi jednakom budući da radi u Pevecu. Način na koji ste se prema njoj ponašali svakako odaje Vaš stav o Vašem povlaštenom položaju.
Zašto? Zato što ste profesorica?
A ne, draga moja…. Nije do toga što ste po zanimanju, nego kakav ste čovjek. Uzalud Vam znanje koje prenosite mlađim generacijama. Naštrebat će oni ono što trebaju, naučit će definicije, ponoviti priče, upotrijebiti formule. I onda ih zaboraviti.
Znate li što će ostati?
Sva zanimanja su jednako bitna. To je ono što mi je ostalo u glavi pored svih povijesnih podataka, datuma i brojeva s kojima sam se borila na Grahinom satu.
I samo da znate – naravno da će u Pevecu spremačici vjerovati više nego vama. Čak i s novcem, zamislite.
