Žao mi je što nam treba veza da bi se osjećale sigurno kada idemo u rađaonu.
Oglas
Inspektori kreću u nadzor rodilišta.
Zahvaljujući lavini koju je pokrenula Ivana Ninčević Lesandrić svojim govorom u Saboru, inspektori kreću u nadzor rodilišta.
Sjećate li se možda da su inspektori već bili u nadzoru bolnica prije nekoliko godina, kada su Rode o ovoj temi progovorile i prije saborske zastupnice? Što se dogodilo s nalazima te inspekcije? Ja ne znam. Ne znam tko zna, ali javnost baš i nije upoznata s dokumentima koji su završili u nečijem stolu. Tko zna kako će završiti ova inspekcija. Vjerojatno opet kao dokument u nečijem stolu.
Nešto se, kao, napravilo.
Kap u moru se napravila.
Jer ne znam koja je krava svetija od osobe u bijeloj kuti koja se ponaša prema trudnicama kao da su komad mesa. Znam da zvuči ružno, ali tako je. Nikad neću reći – svi su isti. Ma kakvi. Nisam bila u rađaoni, nisam rodila. Imala sam grozno iskustvo koje je kadar riječke ginekologije učinio maksimalno ugodnim što je mogao. Ne znam im imena i žao mi je, ali svaku pohvalu su zaslužili.
Kao i moja doktorica. Ona je odlična.
Međutim, previše je onih žena koje dolaze iz rodilišta s traumama.
Ne zbog toga što su očekivale bezbolan porod koji postoji samo u američkim filmovima, kako se fino na račun rodilja isprdao predstojnik splitske Klinike za ženske bolesti i porode, već zbog tretmana i odnosa.
Toliko je ružnih priča, toliko žena koje rode prvo dijete i ne pada im na pamet ići na drugo samo da se ne vrate među takvo medicinsko osoblje. Davno prije ove drame koja se napokon događa, razgovarala sam s prijateljicom i ustvrdile smo kako nas je riječkog rodilišta strah. Nismo dotad čule svjedočanstva na stotine žena iz cijele države, ali jesmo neke iz riječkog rodilišta.
Nismo imale razloga sumnjati u istinitost priča. Te cure nisu imale zašto lagati, nisu čak nikoga ni imenovale, samo se vratile bijesne, nezadovoljne i revoltirane. Vrlo često i povrijeđene.
Bila sam susjeda jednom liječniku za kojeg znam da ga se žene boje. Znam jer su mi je nekoliko majki reklo kako se bojalo da će završiti na njegovom stolu. Kome je uopće cilj biti ginekolog kojeg se žene boje? Nije on profesor koji će dignuti nespremnog učenika u strahu od jedinice. On je liječnik koji je na glasu kao vrhunski profesionalac, ali poprilično grub i bezosjećajan.
Trudna kolegica nakon jednog od pregleda (ne znam kod kojeg liječnika) u bolnici vraćala se doma krvavih nogu. I tvrdi ako ikad bude išla na drugo dijete, tog istog pregleda i tog istog odnosa strah ju je puno više nego poroda (koji je u mojoj glavi sam po sebi poprilično strašan, iako ga nisam prošla).
Nisu svi isti.
Ali dovoljan je samo jedan takav ili samo jedna takva na odjelu da život zagorča život desecima, ako ne i stotinama kroz karijeru.
Neki dan je djevojka koju znam od svojih ranih dvadesetih, majka veselog dječačića, na facebooku napisala kako ona svoje iskustvo još uvijek ne može opisati. Još uvijek nema hrabrosti složiti priču od početka do kraja, za svaku rečenicu treba joj godina. Jer horor koji je prošla u riječkom KBC-u ne može napustiti njezin um niti u obliku pisane riječi. Kamoli prebolijevanja.
U organizaciji udruge Roditelji u akciji , na Korzu je održana akcija “Prekinimo šutnju”. Aktivistice čitaju traumatična svjedočanstva žena o nasilnim praksama u institucijama zdravstvenog sustava. Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Ne znam koja ju je liječnica porodila. Nije joj rekla ime.
Ne dao Bog da mi se dogodi tako nešto. Vrištala bih ime s krova najviše zgrade ovoga grada, a ako za to ne bih imala snage, volje, želje ili bih ležala u strahu od mogućih posljedica, očekujem da se u tom slučaju na krov popne otac mog djeteta i neka to bude njegov vrisak.
Postoji li ikakva institucija, ikakvo poduzeća, radnja, obrt, prolaznici na ulici ili članovi vlastite obitelji kojima bi tolerirali komentare poput „tako je to kad previše voliš muškarce“, „zašit ću te tako da ti se mužu svidi“, „pogledaj se kako si debela“ , „što se dereš (uslijed šivanja međice na živo)“?
Postoji li osoba na šalteru, u dućanu, u gradskoj upravi, na sudovima ili u školama i vrtićima kojoj bi tolerirali takav pristup prema Vama, Vašoj kćeri, Vašoj ženi? Ne.
Samo njima.
A onda kada odlučite prekinuti tišinu, kao što su to učinile ove žene, komentari su naprosto fantastični. Kažu da je ovo politički motivirano. Od Mostove saborske zastupnice je, zato je u Saboru. Zašto i ne bi bilo? Zašto se svaka od saborskih zastupnica nije ustala zbog ove priče?
Gdje su danas prevažni članovi udruge „U ime obitelji“ koji se toliko brinu za očuvanje svetog trojstva – muškarca, žene i djeteta?
Photo: Nel Pavletic/PIXSELL
Ispričavam se, ovdje se ipak radi isključivo o ženama. Žene koje su imale pobačaj (spontani ili namjerni) ionako nisu važne, a rodilje su samo inkubatori pa odnos prema njima nije toliko značajan. Gdje su sad svi oni koji su bili toliko glasni u Hodu za život? I život žene je život.
Gdje je Crkva u borbi za žene?
Zašto se svaki od saborskih zastupnika nije ustao u obranu žena dok ih istovremeno u javnim medijima politika i struka žele poniziti? Možda se ne čini tako, ali pristup „mi smo profesionalci i ne možemo plakati sa ženama“ čisto je ponižavanje.
Photo: Nel Pavletic/PIXSELL
Jer nitko od tebe ne traži da plačeš s njom. Zašto svaka osoba kojoj su građani dali svoj glas i koja predstavlja svoj narod nije javno progovorila o ovome? Zar je bitno tko je iz koje stranke?
Nitko nije uspio srediti sustav, zato je sustav takav kakav je.
Kujundžić koji kaže da žene ne znaju ako su dobile anesteziju. Ma fantastično. Onda je vjerojatno, osim u komunikaciji, problem i u anesteziji. Baš smo ovce. Ako u ovo povjerujemo, baš smo ovce.
Nije stvar bezbolnog poroda. Znamo mi jako dobro da porod boli. Stvar je pristupa i odnosa. Postoje postupci u kojima se anestezija ne može primijeniti, svakako. Anesteziologa nedostaje, svakako.
U medijima je osvanula i priča medicinske sestre koja anonimno, zbog bojazni od gubitka posla, tvrdi kako je ono što žene govore istina. Sestre se boje boriti za pacijente jer ignoriranjem štite sebe. Nadodala je i kako se osjeća da je gora od liječnika koji se odluče na takve poteze jer je njezina zadaća štititi pacijenta.
Sasvim u redu. Neka se i osjeća gore. Pristaje biti dio takvog sustava. Nemam suosjećanja za nju ništa više nego što je neka druga sestru imala za ženu koju su stavili na stol, privezali je i rekli da se radi samo o pregledu pa joj potom napravili kiretažu na živo.
Imala sam minijaturni zahvat na preponi kada anestezija nije djelovala. Meni se svaka sekunda nečeg potpuno minornog i beznačajnog činila dugačka, a doktorica je, vidjevši da se mučim, napravila samo jedan šav jer se radi o osjetljivom dijelu tijela i nije me željela dodatno maltretirati. Jedan jedini šav na organizmu koji nije iscrpljen i istraumatiziran od poroda pa sam ga osjetila. I to je***o, zbog čega nisam dobila drugi. Ne mogu ni zamisliti kakva je bol koje osjećaju one koje se šije na živo nakon poroda.
Sjećam se i najbolnijeg ginekološkog pregleda. Ne, krivo sam se izrazila. Ne samo da ga se sjećam, već ga još uvijek mogu osjetiti. Ne mogu ni zamisliti što je kiretaža na živo. Žalosno je što se preveliki broj žena u našoj državi, u 21. stoljeću ne treba truditi tako nešto zamišljati. Treba se truditi zaboraviti.
Nadam se da će inspekcija polučiti rezultate.
Nadam se će se ljudi ohrabriti i progovoriti o svojim iskustvima još češće i još glasnije kako bi se svi oni koji su ih do toga doveli mogli propisno sankcionirati. Propisno, ne samo imaginarnim šamarom i pismenom opomenom.
Ima dobrih ljudi, ima divnih ljudi, ima sjajnih liječnika i sestara koji znaju kako je odnos prema pacijentu jednako važan kao i stručnost.
Ovih se dana čini kako je ljaga pala i na njihova imena, zbog čega mi je iskreno žao.
Kada je prijatelju žena bila pred porod, tražio je sve veze ovog svijeta. Ne zato da se prema njoj odnose kao prema kraljevni na zrnu graška, već iz razloga što su i ona i on još davno čuli za ove priče.
Žao mi je što nam treba veza da bi se osjećale sigurno kada idemo u rađaonu.
