Jer ako je ograničenje 50 km/h, a ja vozim 50 km/h, u Hrvatskoj je to jako loše…
Moj otac je glavni vozač u obitelji. Barem je to bio dok mi juniori nismo stasali pa sami sjeli za volan. Dok smo bili djeca automobil je bio jedino mjesto u kojem sam osjetila laganu diskriminaciju ženskog spola s njegove strane. Možda i ne baš tako laganu, kad bolje razmislim.
„Ženska glavo, požuri!“
„Ženska glavo, šta radiš?“
Ili moja najdraža „Ženska glavo, daj žmigavac!!“
Zašto najdraža? Jer ako je netko zaboravio čemu služe žmigavci, taj netko je on. Danas više ovakvih komentara nema (a još uvijek ne pali žmigavce) odnosno danas vozim svoj auto pa prometne radosti ne dijelimo toliko često kao nekad.
A ova ženska glava imala je svakojakih iskustava.
Počevši od nikad prežaljenog Audia A4 čiji vršnjaci sada završavaju studij, preko Renault Clia čiji vršnjaci idu u 3 srednje do Renaulta Lagune koji se smjestio taman između pa će uskoro napuniti okruglih 20. Bilo je svega. Laguna je na izdahu.
Isti otac kojeg sam špotala zato što je diskriminirao žene u prometu predao mi je ključeve Audia već okrznutog dovoljno puta da sam stav „ako se što dogodi, nije smak svijeta“ preuzela dosta rano i poprilično lako. Auto je bio dovoljno izgreban i natučen, ništa toliko strašno, ali nakon par godina u mom vlasništvu postao je, citiram ex kolegu, „najtužniji auto na Socijalnom“.
Prvi dani u Audiu prošli su uz veliku paranoju od parkiranja pokraj bilo kakvih stupova. Ispred naše zgrada dva su rasvjetna stupa s kojima sam se družila u nekoliko navrata. Sprijeda, straga, sa strane. Kako god mi je došlo. Nekad se osjetilo jače, nekad slabije…. Ali druženje je potrajalo i ostavilo traga na karoseriji (ovo me čak podsjeća na neke ljude koje sam poznavala).
Ponekad sam imala problem s izlaskom iz parkirnog mjesta (hvala barbi koji je to učinio za mene na parkiralištu Tower centra i uz desetogodišnje kašnjenje, isprike vlasniku Boga pitaj kojeg auta, Boga pitaj koje boje koji sam po putu pofarbala trunčicom svoje).
Audi je doživio teže nezgode s ocem, ali moja „okrznula sam bus i otišla jer busu nije bilo ništa“ svakako spada u osobne vrhunce i domete. Platila sam za to. Oduzimanjem vozačke na par mjeseci i ovrhom.
Note to myself: sljedeći put kad okrzneš bus, ostani. Bez obzira na to što busu nije ništa, veća kazne slijedi zbog odlaska.
Second note to myself: nemoj više udariti u bus. Parkirani bus dok se krećeš iz nedozvoljenog smjera.
I nisam. Do danas, barem. Nadam se da neću „skočiti sama sebi usta“ i zviznuti neki Autotrolej na putu za doma.
Nezgode u Cliu nisu baš bile česte, tu i tamo bih se na nešto naslonila, možda neki ožiljak, ali to je sve. Lažem. Clio je nizak, a jedino parkirno mjesto koje sam našla kad sam jednog prekrasnog jutra kasnila na posao je bilo na visokoj bankini. Vozila sam se s otkinutim komadom plastike sve do doma.
A moja Laguna… Nema dugo da sam bila u Trstu i parkirala u Silosu. Pogađate? Nije bila najbolja ideja. Rezultat se jako dobro vidi na desnim zadnjim vratima.
Unatrag nekoliko dana u pokušaju izmicanja autu koji je u jednoj od uskih škurinjskih ulica išao u suprotnom smjeru, udarila sam u baju. Nije to bila klasičnih baja, stalni žitelj ulice. Bila je baja gost, a svakog gosta tri dana dosta pa sam joj izrazila prikladnu dobrodošlicu. Ostala je mala fleka.
Susret s kontejnerom izazvao je salve smijeha i šala na moj račun. Zasluženo.
Čini mi se da imam problem s percepcijom desne strane. Sudeći prema izgledu desne strane skoro svakog auta koje vozim to čak i nije upitno. Desnom se retrovizoru s puno poštovanjem obraćam na Vi. On je retrovizor heroj. Ženska glava za volanom.
Istina.
Vozim sporo. U nekim civiliziranijim državama rekli bi da vozim normalno jer ako je ograničenje 50 km/h, a ja vozim 50 km/h u Hrvatskoj je to jako loše. Opsuju tebe, mamu i familiju (neki ljudi u mojoj familiji su baš i zaslužili).
Koliko god da sam imala nezgoda „krckavica“ nikad mi se ništa drastično nije dogodilo. Svaki put se vežem, palim svijetla, školski gledam retrovizore i slijepu točku kad se prestrojavam.
Nikome nisam „na guzici“ jer se usudio voziti prema ograničenju. Ne psujem za volanom (što je zapravo velika stvar jer su mi rekli da puno psujem) i nisam nervozna vozačica. Ne vozim kad pijem i obrnuto. Ne vozim kad mi se spava. Ne vozim 150 km/h tamo gdje piše 80 km/h.
Okrznem tu i tamo nešto što ne bih trebala, ali to je život. (dragi čovječe u čijem se autu vozikam zadnjih mjeseci, razmisli opet želiš li da upravljam tvojim limenim ljubimcem). Ne služim automobilu niti vrištim od nervoze kad se nešto dogodi. Auto postoji kako bi me odveo s jednog mjesta na drugo, a ne da plačem ili ne mogu doći sebi ako grunem vrata u Silosu.
Nadam se da neću, ne uživam u tome. Ali ima i gorih stvari u životu.
Sudeći prema podacima koje sam našla na internetu vezanima za RH (a ako je na internetu, mora da je istina) muškarci itekako prednjače u teškim prometnim nesrećama. Naravno da tome kumuje i veći broj sati koje provode za volanom i veća kilometraža koju, u odnosu na žene, prelaze, ali posljednjih pet godina u Republici Hrvatskoj žene su prouzročile 11% takvih nesreća u odnosu na 89% muškarca.
Vodila sam zanimljiv razgovor s vlasnikom autosalona koji mi je rekao kako su njegove ženske djelatnice doživjele dosta neugodnosti od strane muškog spola. Jer unatoč tome što znaju više od prosječnog muškarca o automobilima, oni ih doživljavaju kao neznalice. Dobro je što se, prema njegovom iskustvu, navike potrošača mijenjaju, a ljudska psiha je ipak najzanimljiviji fenomen. Tako da žene više vjeruju drugoj ženi, a muškarci teže odbijaju ponude prodavačice nego prodavača.
Iako će žena lakše prodati dodatnu opremu u automobilu ili dogovoriti više popravaka jer ju je teže odbiti, još uvijek vlada stereotip žena za volanom. Sve mi kad nešto napravimo dobijemo etiketu „nesposobnih vozačica“ zato što smo žene. Ne trebamo čak ništa napraviti da bi nas se okarakteriziralo kao nesposobne. Vjerujem da su mnoge od vas doživjele situacije na parkingu kada vam netko jednostavno počne pomagati, mahati i pokazivati koliko imate prostora i sl.
Dragi pripadnici jačeg spola, nemojte to raditi. Molim Vas, nemojte. Ako mi treba pomoć, pitat ću pomoć. Ako mi nitko ne želi pomoći nositi veliku kutiju s knjigama nasred Korza (ponudio se jedan čiča, ali njemu bi bile teže nego meni) ili pomoći mi otvoriti vrata zgrade jer pada kiša i ne mogu kutiju odložiti na pod, nemojte mi nuditi pomoć na parkingu.
Ako mi nitko ne može ponuditi pomoć dok se borim na Žabici s preteškim paketom skoro većim od mene (ponudila se djevojka koja ima barem 10 kg manje i mlađa me isto toliko godina) ne morate to raditi ni na parkingu.
Ako mi pomoć treba, pomoć ću pitati. Nije me sram.
Nervozu mi čine svi koji gledaju kako parkiram ili kako se okrećem ili kako izlazim od nekud, samo zato što sam žena.
Da, čitajući ovaj tekst čini se opravdano. Idemo je pogledati i vidjeti što bi sada mogla napraviti. Ali zapitajte se malo imate li vi hrabrosti sve svoje nezgode ili potencijalne nesreće staviti u tekst da vam se smiju svi koji ga pročitaju.
Ok je. Smijte se. I ja to radim. Nadam se da će izlazak iz garaže i danas proći bez ozljeda. Kao i da će baje biti dobro raspoložene.
Tražila sam rezultate studija tko je bolji vozač, ali pokazalo se da je to pitanje na koje odgovora nema. Jer teško je precizno definirati dobrog vozača.Primjera radi, imam prijateljicu koja je na semaforu iskočila iz auta zbog ogromnog pauka koji se prešetavao kraj volana. Priznajem, ja bih učinila istu stvar.
Ženska glava, šta da kažem….
Pročitajte i ostale kolumne “BEZ PUDERA”:
BEZ PUDERA Odj*b je lansiran: Evo malih stvari koje nam pojedu puno živaca!
BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!
BEZ PUDERA Seks 1 na 1: Većina nas misli da smo eksperti za seks. Istina je drugačija…
BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?
Bez pudera – Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“
Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA
Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC
Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP
Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž
