Veliki broj ljudi će spontane izljeve veselja, ležernost kojom si odstupio od uobičajenog protumačiti kao nešto neprihvatljivo. Il’ si popio, il’ si malo lud, il’ si ekscentričan, nenormalan…
Piše: Anita Ratkić Šošić
Dobar dan, dobri ljudi!
Moram vam ispričati što mi se neki dan dogodilo!
Dolazim ja po dijete u vrtić, na ulazu sretnem prijateljicu po školi/vrtiću, i stanemo na vrata pozdraviti voditeljicu najboljeg vrtića. (Nije li to lijepo za reći?).
I kaže nama voditeljica: „Idem vidjeti tko to tako divno svira!“
I zaista, već na ulazu u hodnik se čuje predivna melodija virtuoza na klaviru. One note, koje ne da teku, nego cijeli prostor obavijaju svojom toplinom, zvukom i vibracijom. Prolazimo do ulaza u jednu od grupa, na putu prema svojoj dječici, i vidimo jednu zgodnu plavušu kako sjedi za klavirom i svira.
I vidi ona ravnateljicu, ustaje se i ispričava što je dirala klavir, kaže da čeka roditeljski, i da je sjela za klavir da ubije vrijeme. U tom trenu voditeljica uz široki osmijeh kaže: „Molim vas vratite se i svirajte, tako vas je divno čuti, možete svaki dan doći i svirati ako želite.“
Mama za klavirom se sramežljivo smješka, a nas tri promatračice joj govorimo kako je njena izvedba predivna i da je zaista cijeli prostor ispunila posebnim ozračjem, i potičemo je da nastavi svirati, jer je baš gušt slušati je. I kaže nama ta mama, sviračica da je od pete godine svirala klavir, a da ga sad godinama nije ni taknula, i da je bila tako sretna kad je vidjela priliku da malo zasvira – a klavir bi od radosti najradije i zagrlila! Mi ostale mame, praćene predivnim notama, prikupljamo svoju dječicu.
Po povratku kroz hodnik, čekajući da nam se djeca (naravno puževim korakom) obuku i obuju, zastajem pored klavira i mame sviračice i slušam. Počinju poznate mi note, „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“, i tu se sjetim onog prekrasnog pojma „sevdah“. Onog raspoloženja koje npr. Portugalci zovu „saudade“. Onaj osjećaj kad te nešto gane, dirne u dušu, pa si čeznutljiv, nostalgičan, sav treperiš od uspomena iz prošlosti ali i nade u neku dobru budućnost.
To je bilo to. Taj savršeni trenutak koji se tako spontano stvorio. I počnem ja pjevati, da nije mama sviračica u toj glazbi sama. 😉 Potiho pa sve glasnije. Uz mene još jedna mama sjedi i čeka dijete da se spremi, i počne i ona pjevati. Jedna mama svira, nas dvije pjevamo, dječica nas gledaju, a svi koji prolaze se smješkaju.
To su te scene koje nas podsjete da se nekad trebamo prepustiti i bez srama osjetiti i proživjeti trenutak. Kreatoricu tih predivnih nota nije bilo sram sjesti za klavir, ili ako ju i je bilo sram to je prevladala jer je ljubav prema klaviru bila jača.
I mene je bilo sram pustiti glas, ali ulovio me sevdah i te tri minute nisam mislila na ništa, nego da nas par mama uživamo u tom spontanom „koncertu“. Znate one video klipove koje gledaš na youtubeu, pa ih „šeraš“ jer su tako fora i pozitivni, ali jedan dio tebe uvijek misli da je sve to namješteno? Eto, nisu svi namješteni. 😉
Sami sebi možemo namjestiti savršene trenutke, i to ne za potrebe snimanja nego za vlastiti gušt! Jer promatrajući stvari na ovaj način, izgleda da nije najmanje što možemo učiniti, nego možda najviše da kroz te male trenutke živimo. Ne moramo si dati puno u zadatak, tek si trebamo dati priliku da ne okrenemo glavu kad se nađemo u situaciji koja nas poziva da se nasmijemo, razonodimo, budemo pozitivni i radosni.
I sad budimo realni. Veliki broj ljudi će spontane izljeve veselja, ponašanje kojim si svojom ležernošću odstupio od uobičajenog, protumačiti kao nešto neprihvatljivo. Il’ si popio, il’ si malo lud, il’ si ekscentričan, nenormalan…
Smiješ ti biti sretan, ali nekako nije umjesno pokazivati to. Ne izazivaj sreću, kažu. U redu je da svi sliježemo ramenima i kolektivno govorimo: „A šta ćeš.“
Ali ako pokažeš malo radosti življenja, što Francuzi tako lijepo nazivaju „joie de vivre“, onda je to previše. Stvarno previše. Ma nemoj. E, baš hoću!
Predivan dan vam želim! Joie de vivre!!!!
Ljubi vas nasmijana Anita.