Ako netko do sad nije čuo za Pokemone, sad sigurno jest! Svugdje su. I tu ne mislim samo na igricu, nego i na vijesti koje ih prate. Svi pričaju o tome i imaju jasne stavove
Piše: Anita Ratkić Šošić
Jeste li primijetili da o ovom slučaju svi imaju svoje jasno izraženo crno-bijelo mišljenje? Ne sjećam se kad je zadnji put nešto naizgled bezazleno izazvalo ovakvu akciju ili revolt u ljudima.
Ljudi masovno mijenjaju svoju rutinu i sadržaje u danu prilagođavaju igranju Pokemona. Slažem se da bi se tolika količina energije mogla usmjeriti i na nešto društveno korisnije, ali ne vidim u tome ni nešto posebno loše?
Neigrači svoje nezadovoljstvo kritički i jasno izražavaju putem društvenih mreža. Psiholozi istražuju ovaj fenomen, pa neki kažu da igrače izolira među sebi sličnima, ali ih s time odvaja od ostalih, „normalnih“, koji žive u pravom svijetu. Youtube je pun kritičkih skečeva u kojima se izruguju Pokemon maniji. Onima koji osuđuju ovu pojavu puna su usta morala i pravih vrijednosti u pravom životu.
Kad smo mi ljudi počeli biti tako kritični? Možda smo uvijek bili, ali ovo je, što se mene tiče, prevršilo zdravu mjeru. Problem je u tome što smo uvjereni da je samo naše mišljenje ono pravo. Mi igrači Pokemona smo najbolji, samo mi razumijemo kako nas puca adrenalin dok tražimo nove Pokemone. Mi „normalni“ koji ne igramo smo pravi, a ovi što igraju su opasnost na cesti i to i za sebe i za druge, troše svoje vrijeme na gluposti, virtualne stvarnosti, umjesto da se posvete stvarnom životu.
Što se mene tiče i jedni i drugi su u pravu. Isto tako i jedni i drugi su u krivu. Iskreno, nije me uopće briga! Nek igraju! Jesam ja luda što u ovome ne vidim ništa loše? Imam dovoljno svojih interesa i hobija da bih imala tako jasno izraženo mišljenje o stvarima koje me uopće ne zanimaju.
Ipak, iako me nije briga ako netko igra, u meni toliko pljuvanje po igračima izaziva suosjećanje. Ljudi moji, ovo je fenomen. Neki moji prijatelji na Facebooku, predivni ljudi, stavljaju statuse mržnje o igračima Pokemona i to mi je nevjerojatno.
Moja teta brani bratiću da uopće razmišlja o priključivanju igrici. Pitam ju: „Otkud tolika mržnja na tu igricu?“ Kaže mi: „To ispire mozak!“ Zar stvarno? Pa ne znam baš… Pored ovako koncipirane televizije i jednostranih medija punih crne kronike, sa mnom nikako ne rezonira da bi traženje Pokemona bila ona kap koja čovječanstvo gura preko ruba.
Ja ovu potragu za Pokemonima ne igram, prema tome ne mogu to razumjeti. A ono što ne razumijem, ne osuđujem. Ili se makar trudim da tako bude. Koju ja korist imam od toga da mrzim nekoga zato što on svoje slobodno vrijeme provodi tražeći Pokemone po svijetu? I zašto bih to radila?
Prošli tjedan sam bila na sudu u Zagrebu i dok sam potpisivala zapisnik primijetila sam da je zapisničarka napisala drugačiji datum izricanja presude od onoga koji je sudska savjetnica koja je spor vodila rekla. I pitam je: „Oprostite, ali rekli ste da je izricanje presude 25.8., a napisali ste 20.8., što je od toga točno?“ I kaže ona meni: “25.8. je točno, sad ćemo ispraviti! Hvala vam što ste vidjeli. To je ova moja zapisničarka kriva jer samo razmišlja o Pokemonima.“ I obadvije su se nasmijale jer očito nije bilo zle namjere u tim riječima, ali tu sam pomislila da je ova priča s Pokemonima gadno uzela maha kad se i u „ozbiljnim“ situacijama o tome priča. 😉
Kao zaključak, svim igračima savjetujem da nastave igrati i dalje! Neka uživaju! Upoznajete okolinu, šećete, družite se, zvuči super! Ali isto kao i bilo koja druga igrica tako i ovu treba vremenski ograničiti. Sad ćemo igrati tri sata, a nakon toga ćemo ići na more/otići na kavu/bilo što iz prave, a ne virtualne stvarnosti.
Neigračima savjetujem da pojačaju vlastite hobije i čuvaju svoje živce i energiju za njima bitne stvari i da je ne rasipaju na mržnju prema drugima samo zato jer se to ne slaže s njihovom percepcijom.
Igrajte, ili ne igrajte. Živite kako želite i radije gledajte sebe nego druge. Live and let live.
Ljubi vas dobro raspoložena Anita.
