Piše: Anita Ratkić Šošić
Kako napisati pozitivnu kolumnu u tjednu nakon pariške pogibije, u tjednu u kojem se prisjećamo žrtava pada Vukovara?
Udaranjem pozitivne kontre svemu negativnom! Jedino tako!
Ve sam pisala o tome kako mislim da je važno biti svjestan sebe i slijediti svoj put. Kad bi barem svatko od nas češće pogledao samog sebe, i zapitao se: „Kako se ja to osjećam u svom životu? Živim li onako kako želim? Kako utječem na ljude oko sebe, kakvu energiju širim?“ Jer kad bi tako bilo, možda bi se nečija ruka zaustavila prije nego stisne okidač puške kojom planira masakrirati nedužne.
Kad ćemo mi ljudi shvatiti da negativna akcija uvijek ima negativnu reakciju? I da na isti način, ako radimo pozitivno i dobro, i to se jednako vraća.
Najlakše je pljuvati po onome tko je svoju profilnu sliku na Facebooku prikladno obojio francuskom zastavom. Stvarno je na Facebooku bio neviđen interes pokazati javno suosjećanje sa žrtvama napada u Parizu. Mogli smo iskoristiti takav ogromni interes i svojim zajedničkim djelovanjem izvršiti pritisak na Facebook da se ta spontana akcija kolektivnog suosjećanja sa žrtvama proširi i na druge zemlje. Mogli smo svi imati profilne slike koje predstavljaju različite padove ljudske rase, i zaključiti da ne želimo takav svijet, da želimo bolji.
Možda bi nei dan svjetske profilne slike krasila vučedolska golubica. Možda bi zbog te golubice netko posjetio web stranice o Vukovaru i vidio da tamo postoji Borovo. Možda bi taj netko bio poznati bloger koji bi jednom objavom potaknuo tisuće da kupuju „startasice“, jer budimo realni – tako su cool. Možda bi Vukovarci s Borovom postali svjetski poznati i zbog toga bolje živjeli…
No, umjesto da se takav ogromni interes iskoristi, svi ti dušebrižnici su radije odlučili posramiti jedni druge, potkopati ovu dobru ideju, a opet pritom nisu napravili ništa da bismo obilježili i druge žrtve, niti su tim kritiziranjem izazvali ikakvu, pa i najmanju, pozitivnu promjenu. Čemu onda takvo djelovanje?
Ne osuđujmo se prelako. Umjesto da vrijeme i energiju trošimo na kritiziranje drugih, učinimo nešto korisno. Za sebe, ili za druge. Pročitajmo djetetu priču. Ispecimo kolače i podijelimo ih s obitelji. Istrčimo se sa psom. Posjetimo staru tetu koja živi sama. Umjesto riječi, činimo djela! Aktivirajmo se u nekom projektu koji je društveno koristan. Donirajmo suvišne stvari, sjećate li se onog stiha „Nekom je previše, a drugom treba baš to“?
Nije dovoljno kritizirati, kritikom samo ukazujemo na situaciju koju treba poboljšati, ali promijeniti se može jedino pozitivnom akcijom. Činimo dobra djela, i to ona uz koja ćemo se mi sami osjećati radosno, i uspjeti „izmamiti“ još barem jedan osmijeh. 🙂
Ljubi vas kritična, ali radosna, Anita.
