Sretna nova godina! Tko kaže da ja to ne mogu reći sad, kad su već sve želje izgovorene i kad smo duboko zagazili u siječanj 2017. godine?
Nižu se blagdani, Božić, Nova godina pa taman dok se još svi oporavljaju od ića i pića i hvataju za glavu radi minusa na tekućim računima, hopa, evo novog obiteljskog veselja jer moj je rođendan. Točno pet dana nakon ulaska u novu godinu slavim i ja još jednu godinu što sam živa. I tek sam na svoj rođendan, zahvalna jer sam živa, zdrava i okružena divnim ljudima i planovima, dublje razmislila o tome što želim, koji bi bili moji planovi za ovu godinu i što osjećam da „moram“ ostvariti.
Ove godine nisam radila check liste („naughty or nice“) niti sam vršila dubokoumne analize i zadavala si stotine ciljeva. Donijela sam samo jednu jedinu odluku. Ova godina za mene će biti testna. Istestirat ću sve ovo što govorim o zakonu privlačenja i pozitivnom pristupu životu, do najveće mjere koju moj (trenutno nevelik) stupanj hrabrosti i odvažnosti može podnijeti. Da vidimo svemir, zakon privlačenja, bring it on.
Stoga je moja jedina odluka da je 2017. godina za mene – godina otpuštanja i kreiranja. Što to točno znači?
To znači da kad stvari ne idu po planu, da ću vjerovati (ajmo govoriti u sadašnjosti, vjerujem) da me čeka nešto još bolje. Planirala sam jedno, ali nije mi se ostvarilo. Ok, očito nije za mene, ja ću i dalje nastaviti kreirati svoj život, radit ću i dalje stvari koje volim i ne čekati, nego očekivati da će iz takvog življenja i kreiranja za mene proizaći još bolja realnost.
Predivna je a istovremeno i zastrašujuća ta tvrdnja da smo kreatori vlastitih života. Nitko mi nije kriv nego ja sama sebi i to pazi, za sve, apsolutno sve što mi se događa. A zamijenimo li izraz „kriv“ izrazom „odgovoran“ stvar je još bolja (i logičnija). Nitko drugi nije odgovoran za moj život osim mene same, a moja najdraža pozitivna rečenica „Kako zračiš, tako privlačiš“, tu se savršeno uklapa.
Ali umjesto propitkivanja što je to u meni zbog čega nemam nešto što želim, odabirem drugačiji pristup. Dosta je analiziranja. Što se više vežem za želju, za cilj, to sam od njega dalje, ne puno, ali taman taj jedan najbitniji korak dalje (i neću se pomaknuti dok se grčevito držim želje koju nemam, a moram je i jako želim ostvariti). Vrijeme je za prepuštanje. To je ono kad napravite sve u vašoj moći a nešto i dalje nije onako kako ste zamislili ili jednostavno osjećate da još nešto nedostaje. Tada je pravi trenutak za otpuštanje, pred samim ciljem.
Probajte. Evo vam par primjera.
Prva manifestacija koje sam bila svjesna je koncert Bijelog dugmeta, krajem 2015. godine. Ogromnu želju sam imala ići, baš ogromnu. Ali nikako se nisam uspjela organizirati da odem i odustala sam. Dva dana prije koncerta stvari se poslože ne samo tako da odem na koncert, nego odem s dvije najbolje prijateljice koje jednako kao i ja obožavaju Bijelo dugme. Ajme, kakav je to fenomenalan osjećaj bio.
Svježi primjer je ovogodišnji blagdanski shopping. Jako sam željela sinu za Božić kupiti sličice za album 365 FIFA. Negdje desetak dana prije Božića naručila sam ih preko Interneta i slijedeći proceduru, bila uvjerena da sam po primitku potvrde narudžbe osigurala svom potomku super dar koji je želio. Tri dana prije Badnjaka zvala sam provjeriti što je s narudžbom da bi se ispostavilo da moje narudžbe uopće nema i da stoga niti nema šanse da stigne u roku od tri dana.
Bila sam malo razočarana, ali sam u sebi rekla: „Nema veze, naći ću mu još bolji dar, što ću sad…“ I nađem mu drugi, fenomenalan poklon na debelom sniženju koje je počelo baš taj dan kad sam pomalo u zadnji čas išla u kupnju, da bi me na mobitel nazvali da me obavijeste da su sličice ipak stigle u odabrani kiosk, da mi se ispričaju jer im i dalje nije jasno kako su stigle kad je narudžba u sustavu i dalje nepostojeća i da moram platiti otprilike duplo manje nego što sam predvidjela.
Primjera imam jako puno jer se već neko vrijeme „igram“ i testiram to o čemu govorim. Testiram misli i riječi, a sve češće pokušavam i djela (odnosno nedjelovanje kad govorimo o otpuštanju).
To je ono kad nešto jako želite, ali u onom trenutku kad se već pomirite da to ne možete dobiti, odjednom se nekako samo riješi i želja se ostvari. Kad se jednom uvjerimo da ovo funkcionira baš ovako, ne moramo doći do toga da želju otpustimo tek onda kad smo uvjereni da je nećemo ostvariti, već svjesno možemo reći: „Da, ja to želim i napravit ću sve što je potrebno da svoje misli i djela uskladim s tom svojom željom, ali ako mi i ne dođe, u redu je. Na kraju će za mene ionako sve biti super.“
Eto, dragi svi, od srca vam želim da prije svega i dalje sanjate, maštate, imate želje i radite na tome da ih ostvarite, a ako zapne, probajte se odmaknuti, prepustiti i promatrajte čaroliju na djelu.
Probajmo svi skupa pustiti kockice da se same slažu. Napravimo sami sve što možemo, a onda bez pritiska, s vjerom da će nam se do kraja sve posložiti samo od sebe, radosno iščekujmo rezultate svojih nastojanja.
Ljubi vas sve odlučnija a manje sramežljiva Anita.