Rijeka je prvak Hrvatske! Nedjeljno slavlje u gradu trebalo je doživjeti. Toliko emocija, pjesme, radosti i veselja, baklji, vatrometa, plesanja, grljenja, trubljenja…
Piše: Anita Ratkić Šošić
Ostaviti djeci uspomene na ovaj slatki dio riječke povijesti kojem su svjedočili vrijedilo je današnjeg umora. U drugi plan su pali izbori, skori kraj školske godine, opća neimaština većine Hrvata, neizvjesna budućnost najvećih hrvatskih tvrtki i dugova koje za sobom vuku…
U nedjelju smo mi Riječani slavili.
Teško je nekome tko nije ovdje živio 1999. godine objasniti zašto nam ova pobjeda toliko znači. Ne radi se tu samo o nogometu, ne…
Pokušala sam na Internetu pronaći onaj Tuđmanov govor “Ima Boga“ održan u pobjedonosnom tonu u svlačionici tadašnje Croatie, današnjeg Dinama. Nisam ga mogla pronaći. Ima tek pokoji zapis i članak o pljački koja se Rijeci dogodila 1999. godine. Samo mi znamo kako smo se tada osjećali.
Bilo je to vrijeme kad je rat završio, a njegove posljedice još se nisu sanirale. Svi smo već bili svjesni da nam je Hrvatska u postupku privatizacije opljačkana i da su pred nama godine oporavka. Nismo znali da će 2008. godine nastupiti i svjetska kriza koja će nas pored svih unutarnjih problema dodatno usporiti u nastojanju da živimo slobodno i bogato, a da ćemo mi sami biti previše inertni, a možda i umorni od svih briga, napraviti zaokret prema obilju.
Sloboda nema cijenu
Sloboda nema cijenu i ne smije joj se i ne može dati. Sloboda da svatko misli i radi što hoće, dokle god time ne ugrožava sebe ili druge, s razlogom je utkana u Ustav. Danas se često mogu pronaći romantični naslovi o životu u komunizmu jer smo tada imali sigurne poslove i dobivali smo stanove, ali zaboravili smo na manjak slobode i ljudskih prava. Upravo zbog gušenja sloboda smo tako euforično dočekali vlastitu državu u kojoj napokon možemo biti slobodni. Smijemo reći da smo Hrvati, ići u crkvu na Božić jer to je postao neradni dan, glasno izreći svoje mišljenje, imati više političkih opcija i glasovati za onu od njih koja nas najbolje predstavlja.
Bila sam dijete kad su sve te promjene nastupile, a može se reći da sam i te 1999. godine sa svojih 19 godina bila dijete. Vjerovala sam da sam upisavši Pravni fakultet izabrala najbolje zanimanje za sebe kojim ću moći ostvariti svoju želju da pomažem ljudima. Na Fakultetu je vladala opća euforija tog proljeća kad je Rijeka imala šanse osvojiti titulu prvaka Hrvatske.
Nikada neću zaboraviti taj dan kad smo na predavanja svi došli u majicama „na Rijeku“. Atmosfera je bila naelektrizirana, svi smo bili toliko uzbuđeni, sretni, uvjereni u pobjedu najdražeg nam kluba.
Pravo i pravda
Profesor koji nam je taj dan držao predavanja primijetio je naš dress code i rekao nam je da nas je jako lijepo vidjeti, ali da smo mi vrlo mladi i da će nas u životu čekati brojna razočaranja, a da ćemo se kao pravnici naći u situacijama kad će pravo i pravda biti dva različita pojma.
I onda i danas mrzim kad netko to govori. Valjda upravo zato jer sam svjesna da je to tako, ne podnosim to čuti. Tog proljetnog dana 1999. godine profesor nam je rekao da nekad postoje interesi toliko jaki da mogu utjecati na ishode i rezultate. Da se to događa u politici, ali i u sportu, natjecanjima i svugdje gdje je ljudima njihov vlastiti interes važniji od fair playa.
Bilo nas je more…
Nismo ga pratili, bili smo euforični i mladi, u mislima već na Kantridi slaveći Rijekin naslov. Bilo nas je more, uzburkana pozitivna energija i mladost koja se prelila preko svih tribina i dijela stijena Kantride spremni podržati svoj klub.
Odgajana sam prateći Rijekine utakmice, ali tata, poput velikog broja Slavonaca, je bio Dinamovac, i sjećam se njegove priče o batinama koje je pokupio na utakmici samo zato jer je drugi klub trebao pobijediti. Koja su to luda vremena bila, mislila sam tada, ne moći reći svoje mišljenje i da te netko tuče samo zato jer je on MORAO pobijediti.
Bila sam tako ponosna jer sam ja slobodna, u svom voljenom gradu, u svojoj prelijepoj domovini, slobodna navijati, izraziti svoje mišljenje i uživati u pobjedi kluba gdje samo sportski duh i vještina i spretnost utječu, ništa ostalo. Ništa mi neće ovi dan pokvarit, rekao bi danas TBF.
Utakmica je počela i Rijeka se nošena našim navijanjem borila za pobjedu.
To što se tada dogodilo teško je opisati. Lopta je okrugla. Sudac jednostavno nije dobro sudio zaleđe. Ups. Šteta. Rijeka nije osvojila prvenstvo, a gorak okus u ustima svih nas koji volimo ovaj grad ostao nam je do danas, ili bolje rečeno do ove nedjelje. 😉
Tata mi je rekao da se srami
Kao što rekoh, bila sam praktički dijete kad sam slušala govor o tome kako „zato što ima Boga, Rijeka nije pobijedila“. Nikako mi nije bilo jasno zašto naš predsjednik to govori, ja sam vjerovala u Boga i nije mi bilo jasno kakve veze Bog ima s nogometom i zašto bi mu Croatia morala biti draža od Rijeke?
Tata mi je tada tiho rekao da se srami i da je svim srcem navijao za Rijeku, za svoj grad i da je ovo što se događa povijest koja se ponavlja, ružna povijest u kojoj su neki podobniji za pobjedu od drugih i da to često nema veze s pravdom. Opet ta pravda!
Bila sam tako ljuta na njega, a ustvari na nepravdu koja se dogodila. Kad sam čula tatu kako se uzrujao i kako psuje kad je Cibalia bila desetkovana u Finalu kupa, shvatila sam da se odigralo nešto što ja tada nisam mogla ili htjela razumjeti, ali što ga je podsjetilo na vremena kad se nekoga tuklo zato što je pobijedio, a to se nije smjelo dogoditi. Danas svi govore o „pljački“ 1999. godine, ali to se nije dogodilo samo od sebe, netko je to pustio, da ne kažem namjestio.
Više od gubitka bolio je taj osjećaj da ipak nismo slobodni, da naš trud može pogaziti netko jači, da se može lažirati ili kupiti nešto što ne bi smjelo biti na prodaju.
Ovaj put nitko ništa nije mogao namjestiti. Bili smo prejaki. Izgleda da ipak ima Boga, hahaha, oprostite, ali 18 godina sam čekala da ovo mogu reći.
Izgleda da pravda nekad ipak dođe na svoje.
PS. Forza Fiume!
Sve vas voli sretna i ponosna Anita.
