Sara je bacila koplje, ali svatko od nas ima neko svoje koplje koje si duguje baciti. Može se. Eto nam dokaza!
Piše: Anita Ratkić Šošić
Trenutno sam na godišnjem odmoru. Uživam i punim baterije. I dok se vozim, volim slušati radio. Nakon bloka dobrih pjesama puštam da krenu prve vijesti. Kao i inače ovih dana, Hrvatska je osvojila još jedno zlato. I meni je drago. Naša Hrvatska. Naši pojedinci i timovi koji za nas u Riu skupljaju zlato.
Nisam od onih koji će kritizirati sportske manifestacije, iako sam svjesna da bi se neke stvari mogle i trebale raditi drugačije. Ovu kolumnu piše inspirirana svima onima koji su zlato osvojili nekim pukim čudom, prije ili preko reda samo zato što su na tome toliko radili i vjerovali da mogu pa im se i ostvarilo.
To me oduševljava! U vremenima kad se nikad nije imalo manje novaca, a paradoksalno je i vremena, nađe se svako toliko neki „ludi klinac“ koja misli da može u hladnoj dvorani ili na hladnoj ulici napraviti tako dobru pripremu da kroz nju osvoji zlato. Olimpijsko zlato.
Ovdje neću pisati o odgovornosti onih koji trebaju podupirati sport, jer to je nažalost, uz kulturu, prva stavka koja se „reže“. Ovdje ću pisati o Sari Kolak. I o svim Sarama kojima govore da nemaju dovoljno sredstava da bi uspjele, da su previsoke, preniske, predebele, prenaivne, premlade… In your face, suckers. Prošlo je već nekoliko dana od njene pobjede, a mi i dalje o tome pričamo i njen uspjeh nas „nosi“.
Vjerujem da ludilo koje mi Hrvati osjećamo kad kao prvu vijest slušamo da je Sara osvojila zlato nije samo zato jer smo domoljubi i volimo sport. Vjerujem da je Sarina pobjeda, zajedno sa svakom sličnom pobjedom, dokaz da se i u nemogućim uvjetima može napraviti čudo! Ta zlatna medalja oko vrata skromne studentice i sportašice je dokaz da se čuda događaju, a i najveće i najluđe želje ostvaruju ako u njih vjerujemo i damo si dovoljno truda da ih ostvarimo.
Koliko puta svakome od nas dođe neka dobra ideja? Ali je pustimo jer nađemo stotine isprika da je ne realiziramo? E, pa, Sara to nije napravila. Išla je do kraja. To je poruka nade, čuda, divljenja. Svatko od nas može napraviti bilo što i biti bilo što! Wao! Pa to je strašno! To je istina! I kad posumnjamo da je tako, prisjetimo se ovakvih čuda kojima danas svjedočimo! Svatko može napraviti sve što želi!
Nije lako. Odricanje je ponekad mukotrpno. Nije ni brzo. Nema tu instant slave. Ali evo dokaza da se zaista sve može fokusom na prave stvari. Nikad neću zaboraviti ljeto nakon što je Janica osvojila cijelu onu hrpu zlata na Olimpijskim igrama i kad sam je uočila na brodu Jadrolinije na putu prema Splitu. Bila je u pratnji brata Ivice i još nekolicine ljudi. Prava ljetna gužva. Spavali su na podu blizu nas. Na podu! Da sam ja kapetan broda, ja bih joj svoju kabinu dala! Ali tko zna, možda bi je Janica i odbila? 😉 Njoj je vjerojatno stvarno bilo dobro. Na putu prema moru sa svojim najdražima, još najbolje da se opterećuje s krevetom. 😉
To su ti primjeri fokusa na bitno i u pravo vrijeme. A ostalo onda nije bitno i ne trebamo se oko toga ni opterećivati. Kao što Janici ni hladnoća ni bol u koljenu ni spavanje u tatinom autu nisu bili bitni dovoljno da odustane od svog cilja i od vizije koju je slijedila. Bravo!
I takve stvari se ponavljaju! Upravo nam je dvadesetjednogodišnja cura očitala lekciju kako se može uspjeti! Voljela bih da javnost i ja osobno znamo i više o toj njenoj mentalnoj snazi za koju mediji ističu da su njen najjači adut. Kako je to oporavljati se nakon teške ozljede ramena i operacije i istovremeno se uspjeti pripremiti na ovakav uspjeh?
Sara je bacila koplje, ali svatko od nas ima neko svoje koplje koje si duguje baciti. Može se. Eto nam dokaza!
Ljubi vas vesela i optimistična Anita.