Bogić, dragi ljudi!
Ovo će biti kolumna – „crna kronika vs pozitivno razmišljanje“. 😉
Piše: Anita Ratkić Šošić
Ima već neko vrijeme kako sam donijela odluku ne čitati crnu kroniku.
Volim se informirati i zato redovito pratim što je aktualno. Ali crnilo izbjegavam. Vidim ja naslove, ne mogu ih izbjeći, jer informiranje u medijima na način kako su danas postavljeni znači – ne moći izbjeći crnilo.
Ali ne otvaram više te naslove. Dovoljno mi se stisne grlo kad pročitam naslov da se neko dijete utopilo, vozač izgubio život na cesti, obitelji ostale bez domova… Užas. Ja kad otvorim te naslove, ja ne mogu sebi doći. Povuče me ta crna energija, boli me duša kad čitam da je neko dijete nastradalo. Ja to doslovno NE MOGU. I ne želim.
Prvi put sam donijela odluku ne čitati, ne gledati niti na sebe upijati NIŠTA od crne kronike – u prvoj trudnoći. Ljudi, to divljanje hormona bilo je presmiješno. Bilo bi dovoljno da vidim tratinčicu i ja bih plakala ganuta prirodom, Božanskom dobrotom, svemirom, novim životnim ciklusom, proljećem. Sad mi je zaista smiješno kad se sjetim, ali tada mi je sve to bilo vrlo realno. Sve emocije su mi bile pojačane na maksimum, sve me se ticalo, bila sam propusna za sve što se oko mene događa. Kakve crne kronike, skrivali su od mene sve što bi me moglo natjerati na pretjeranu emotivnost.
Ali ta navika, ne privlačiti na sebe crnilo, mi je ostala. I hvala Bogu da jest! Ima već 10 godina kako – informirajući se – primim na znanje te ružne stvari koje se događaju, ali nešto sam promijenila. Svoj stav. Više ne „dramim“ kad me neka tužna priča pogodi. Pitam se, mogu li ja nešto napraviti?
Uzmimo na primjer kad se netko razboli. Ljudi to vole prepričavati. To je ljudski. Sve nas pogodi kad čujemo da je netko bolestan, pogotovo ako nam je drag. Ali jedna stvar je suosjećati s nekime tko je bolestan, a druga pričati u detalje o nesreći koja ga je zadesila. Pričanjem o bolesti i nesreći samo umnožavamo tu priču. Ističemo činjenicu da osoba nije zdrava. Nema tu ništa dobro.
Bila sam tako ljuta, tužna i zabrinuta kad je moja teta bila bolesna i nije ništa htjela govoriti o svojoj bolesti. Do samog kraja mi, mnogobrojni članovi obitelji, smo se sekirali, htjeli napraviti nešto, pitali se kako joj je. Jedan dio mene je mislio da je teta sebična jer nam ne želi ništa reći. Tek nedavno sam shvatila da nije mogla napraviti bolju stvar. Bolest nije uspjela pobijediti, ali nije dala niti da se umnožava i raste „priča o njenoj bolesti“.
I dan danas se pitam je li mogla nekim metodama i drugim životnim promjenama utjecati na svoju bolest i pobijediti je. Kažu da je to moguće. Tu sam jako skeptična, jer ako bi netko mogao pobijediti bolest, to je bila ona. Doktorica hrabrog srca i predivne duše. Zato sad čitam Anitu Moorjani, da se uvjerim da postoje pozitivne priče koje su nastale na iskustvima ljudi koji su uspjeli! Pobijediti bolest. Izliječiti sebe.
Dalje, ako me neka crna vijest „dirne“, a radi se o nečemu gdje ja MOGU utjecati, pitam se je li me dirnula dovoljno da nešto i napravim?
Ako ja kažem, jadni beskućnici, a ne napravim ništa dalje po tom pitanju, to je licemjerje. Očito me to ne dira dovoljno. I sva priča će ostati na tome da ću ja reći da je tim ljudima teško. Primit ću na sebe neku ružnu priču, upiti je, baviti se njome, a rezultat toga bit će da se ja loše osjećam, a njima apsolutno nikako nisam pomogla. Čak niti doprinijela!
Zašto bi to onda ja ili itko drugi radio? Pa bolje je ne upiti na sebe ništa negativno, ili ako se već uvlačimo u neku priču, svjesno, jer nam emocija koja se u nama pomaknula govori da nešto trebamo napraviti, neke rezultat bude neka akcija. Korisna priča. U kojoj fokus neće biti na bolesti, siromaštvu, nesreći nego na akciji!
Zato sam „protiv“ crne kronike. Jer nema ništa od sažalijevanja. Cijenim objektivno pružanje informacija, i to je jedino pravo novinarstvo. Ali crnilo čitam kroz prizmu koristi. Što ja tu mogu napraviti? Primijeniti ili promijeniti nešto da spriječim da se takvo nešto meni ili mojima ne dogodi? Svakako. Uključiti se u neku humanitarnu ili društvenu akciju kako bi se crna priča pretvorila u svijetlu, pozitivnu? Apsolutno. Dati podršku onima koji su pogođeni kakvom tragedijom? Da, suosjećati, ali ne i simpatizirati.
Vjerujem da će doći dan kad će stranice i portali vodećih medija biti ispunjeni drugačijim naslovima. O životu, svakodnevnici, pričama i aktivnostima običnih ljudi, slikama prirode, hrane, događanja… Do tog dana pokušat ću vlastitim djelovanjem ne doprinositi jačanju „crnih“, nego onih suprotnih, „svijetlih i pozitivnih“ priča.
Ljubi vas svijetla, samokritična, ali nepokolebljiva Anita.
