Koja je moja legitimacija da pišem o pozitivi? Odakle mi to pravo? Koje sam ja to knjige pročitala, i nek na vlastitom primjeru pokažem, gdje toga ima…
Ok. Postoje učeni ljudi koji pričaju o zakonu privlačnosti, afirmacijama, o mijenjanju podsvjesnog… ja nisam ta. Ja sam učena drugim stvarima, a tek spletom okolnosti (i blagodatima dobrog odgoja) pomalo otkrivam tu moć pozitivnog razmišljanja.
Sad, evo, čitam knjigu „Magija“, autorice Rhonde Byrne, čiji mi američki stil pisanja u „Tajni“ nikako nije sjeo (shame on me, nisam je nikad pročitala). Ali ova knjiga mi je nekako fora. Ovo je drugi put da sam je posudila iz knjižnice, prvi put (prije cca dvije godine) reakcija je bila instant vraćanje kad sam shvatila da se tu radi o nekakvim vježbicama, magičnom privlačenju i slično. Nije to za mene.
A, evo, sad je (za stvarno) čitam. Što me ponukalo da je pročitam? E, sad, da znam više o podsvjesnom, znala bih da je to vjerojatno utjecaj časne sestre Karmele koja nam je kao djeci (u vrijeme komunizma) držala sate vjeronauka. I tako sam ja (naivno?) odrasla vjerujući da biti vjernik znači prije spavanja zahvaliti Bogu na svemu što imamo, reći Bogu u čemu ćemo mi to sutra biti bolji ljudi, i uvijek, u svim okolnostima, ma kako teško bilo, ići naprijed i na tom putu se truditi biti dobar čovjek. A to mi je nekako i sjelo, jer tako su me i doma uvijek učili. Čovječe, pa sestra Karmela je znala i prije Byrne-ice o moći zahvalnosti.
Zašto vam sve ovo pišem? Zato da znate da uvijek postoje razne situacije, mjesta, ljudi, knjige, iz kojih možete izvući nešto dobro, lijepo i pozitivno. I što više to budete primjećivali, i za sebe tražili, to ćete više to i „trebati“, odnosno takve okolnosti će naizgled same od sebe nastajati. Ili, bolje rečeno, sad ćete ih (napokon) početi primjećivati.
Prošlo je više od 25 godina otako sam na satima onog bezbrižnog vjeronauka, kako je to nekad bilo, učena o moći zahvalnosti, dok mi, evo, u ruke nije sjela američka knjiga koja to sad propagira kao veliku moć, magiju, tajnu.
Zar smo zaboravili sve dobro što su nas roditelji učili? Ako i jesmo, nađimo si neki podsjetnik! Nije bitno koji i gdje. Ali ne zaboravimo biti (stvarno) zahvalni na svemu što imamo. Moj podsjetnik, još otkako sam na faxu spremala ispite, je bio citat A. Šenoe: „Pa došli danci nevolja i muke, pa teko s čela krvav tebi znoj, ti skupi pamet, upri zdrave ruke, i budi svoj“! Ha-ha, kad se samo sjetim lica većine njih koji bi vidjeli moju „motivacijsku ploču“. Pa bi komentirali: „Malo ti je morbidan ovaj citat. Ajme, Anči, daj malo pozitive“. A ja bih se samo nasmijala. S vremenom bi se citat toliko izlizao da bih ga morala zamijeniti novim. A ja bih opet ispisala isti, iznova. Meni je on bio pozitivan, i vedar, i davao mi je snagu. A to nešto znači.
Završit ću današnju kolumnu meni jako simpatičnim citatom iz knjige „Magija“: „Zahvalnost je bogatstvo. Kukanje je siromaštvo“. 😉 Ova rečenica je spomenuta u dijelu o privlačenju novca, ali mislim da je svekoliko primjenjiva. A mene je opet podsjetila na mnogima omiljenu priču, o ježiću koji toliko obožava svoju kuću, da ga horda znatiželjnika uhodi ne bi li vidjeli o kakvim se velebnim odajama radi. Otkrivši da se radi o „buhari“, razočarano kreću svatko svojim putem. Ježić je i dalje živio sretno (i zahvalno) u svojoj kućici, nedirnut ponašanjem horde, ali sjetimo se kako su ti „nezahvalnici“ završili … „ I trapavog medu, oh kuku lele, do same smrti izbole pčele“. To bi valjda bilo ovo što Byrne govori, kukanje je siromaštvo. 😉
Eto, i sestra Karmela, i moji roditelji, i Branko Ćopić, i August Šenoa, da ne nabrajam dalje… Svi su oni, prije „new age“ filozofije o pozitivnom življenju, znali koliko je zahvalnost i vjera u sebe bitna.
Čitajmo mi štogod nam pomaže, budimo sami sebi najveći učitelj, a lakše je jer smo imali od koga i od čega učiti, a i uvijek ćemo imati, samo trebamo tražiti. Znanje, sreću, i najvažnije od svega ljubav. Za sebe, i nikad ne zaboravimo, i za druge.
Ljubi vas nostalgična Anita.
