Najozbiljnije mislim postati desničarka i uopće se ne šalim.
Naime, kod nas ne postoji pojam lijevo orijentiranog Hrvata.
Svatko i najmanje lijevo orijentiran ili je četnik ili yugonostalgičar ili udbaš, a najvjerojatnije, uz sve navedeno i izdajnik.
Ako slučajno malčice naginješ lijevo, nitko neće ozbiljno shvaćati tvoj doprinos i sudjelovanje u Domovinskom ratu, tako da je taj detalj bolje i ne spominjati jer samo spominjanje u svakom će istinskom desničaru probuditi crv sumnje, a buđenje crva sumnje u desnom biću, sve je samo ne dobro.
Ali kad si desno, e onda smiješ apsolutno sve.
Formalno obrazovanje desničara je uglavnom suvišno (jer veliki se Hrvati rađaju obrazovani).
Svaki istinski domoljub ima legitimno pravo npr. pridjev hrvatski pisati velikim slovom jer ljubav spram domovini ne podliježe pravopisnim normama.
Izbjegavanje plaćanja poreza državi koju desničari toliko vole i štuju, krajnje je nezamislivo i nedopustivo pa čemu prljanje nečeg tako svetog kao što je domoljublje, nečim tako prizemnim kao što je novac?
Porez neka plaćaju oni koji na taj način peru vlastitu savjest nedostatkom (domoljubne) ljubavi.
Dužnost je pravog desničara uvjeravati svakog tko ga želi slušati kako je pozdrav “Za dom spremni” poznata operna arija, iako se pritom sve njegovo znanje o kazalištu uglavnom svodi na napropisno parkiranje pokraj riječke zgrade HNK prilikom nedjeljnog odlaska po krumpir i blitvu na riječku tržnicu.
Pravo je svakog istinskog desničara proglasiti one liberalnijih svjetonazora veleizdajnicima jer sve što je liberalno automatski je sumnjivo.
Desničari ne kradu, oni uzimaju ono što im rođenjem i svjetonazorom pripada.
Selektivna amneziju također je nešto svojstveno desničarima, naime oni pamte samo desne sretne dane, dane ponosa i slave, a sve ono što se dogodilo između i poslije tih dana, jednostavno se nije dogodilo.
Imaju ekskluzivno pravo na mržnju svega onoga što nije hrvatsko i to im nitko nikada neće moći oduzeti, na koncu, to se od svakog pravog desničara i očekuje.
Svaki pravi desničar barem će šest mjeseci ranije početi s pripremama obilježavanja važnih datuma u hrvatskoj povijesti, bilo da je riječ o svečanoj komemoraciji na Bleiburgu ili Danu pobjede i domovinske zahvalnosti. Prepucavat će se, optuživati unaprijed za nešto što se tek treba dogoditi, praviti sto i jedan scenarij svog spektakularnog dolaska, a na kraju, kada taj dan napokon dođe, sve odraditi tiho i tajno, čudeći se što ona, šest mjeseci ranije huškana masa, sada odjednom radi neplanirane ekscese koje nitko uljuđen ne želi. Već sutradan, počet će s novim pripremama, nekog novog datuma, novim scenarijima koji će doslovno i metaforički nahraniti onu gladu rulju.
Pravi desničari ne vole posebno književnost, ali vole Matoša kao da im je rod rođeni (vjerojatno zato jer im je netko jednom prišapnuo da je Matoš rado isticao svoje hrvatstvo, pardon Hrvatstvo ).
I na koncu, svaki istinski desničar ima pravo biti neradnik. Što se njega tiče, ljubav spram domovine sasvim je dovoljna, a kad ga netko, naravno nesmotreno, priupita: “A zašto si ti Borna vječno na bolovanju?”, naš će ga Borna satrati trik protupitanjem “A gdje si ti sinko bio ’91.?”
I diskusija je završena.
Dakle, nakon dugog promišljanja, svakodnevnog slušanja recitacija svih onih koji su jučer otkrili velikog Matoša (pitam se je li se netko usudio priopćiti im da Matoš već neko vrijeme nije među živima i da ’91. najvjerojatnije nije bio tamo gde je svaki pravi Hrvat morao biti?) odlučujem postati desničarka, ako zbog ničeg drugog, onda barem zbog ljubavi spram Matoša.
Od danas ga smijem voljeti javno.
Piše: Tamara Šoić
