(KOLUMNA) INTERNETSKA SMRT: Zašto sam odlučila iz svog (virtualnog) života odstraniti hejtere i druge nevoljnike

Foto: Ilustracija

Mi smo lakopopaljiv narod, ali samo kada je virtualni svijet u pitanju. U stvarnom smo teško zapaljivi.

Piše: Tamara Šoić

tamara

Nisam se još pošteno razbudila, a već stavljam naočale na nos, uzimam mobitel i gledam je li mi onaj magarac s kojim sam se sinoć do sitnih sati prepirala, nešto odgovorio

Kako takvi nikada ne spavaju, uočavam da je ne samo odgovorio, nego i nadrobio brdo novih gluposti i laži.

U pidžami, tapkajući hodnikom prema kuhinji, kuham kavu i smišljam odmazdu, odnosno odgovor ne samo sinoćnjem magarcu, nego još nekolicini novih koji neprekidno nailaze i svakim ih je trenutkom sve više.

Odabirem najbolji od smišljenih odgovora i čekam reakciju. Jurim na posao, a na svakom semaforu provjeravam imam li novih obavijest. Ulijećem u zeleni val, nalazim parking, a u međuvremenu dvadeset i dvije obavijesti.

Ludilo!

Kako ću sad odgovoriti, a radim?

Utišavam mobitel, spremam ga na neko mjesto na kojem mi nije nadohvat ruke i koncentriram se na posao. To mi uspijeva sve do trenutka kada se mogu nakratko odmoriti i tada sve kreće ispočetka.

I tako već danima.

Kurikularna reforma pa ostavka Borisa Jokića uzdrmala je moju odluku i zavjet kojeg sam si davnih dana zadala – ne svađaj se u virtualnom svijetu kad stvarni svijet ostavlja sasvim dovoljno prostora za to.

internet smrt2

Ili jednostavnije – biraj ratove!

Što nas to svakodnevno tjera otvarati laptope i mobitele i upuštati se u razgovore s ljudima kakve u stvarnom svijetu ne želimo poznavati?

Što nas tjera mijenjati nečije stavove i dokazivati ono što bi ionako, i kada bi podastrijeli opipljive dokaze, bilo nemoguće dokazati?

Svi se mi krećemo u okuženju sebi sličnih ljudi. Na roštilje i rođendane pozivamo prijatelje koji razmišljaju slično kao mi, koji imaju sličan način zafrkavanja, vole sličnu glazbu i filmove.

I to je nešto potpuno zdravorazumsko i normalno.

Ali čim se iskopčamo iz tog stvarnog svijeta, eto nas kako bijemo najljući boj sa stopostotnim neistomišljenikom, osobom od koje bi u stvarnom svijetu pobjegli vrišteći, histerizirajući i tražeći sudsku zabranu prilaska.

Mi smo lakopopaljiv narod, ali samo kada je virtualni svijet u pitanju. U stvarnom smo teško zapaljivi.

Doista nisam vidjela hrabrijih ljudi i uvjerenijih u svoje stavove i ideale od nas Hrvata.

Borbe su to do iscrpljenja i smrti. Internetske smrti.

Na FB – u postoji nešto što se zove block. Taj block predstavlja internetsko nestajanje, odnosno predsmrt. Sljedeći korak je smrt tj. brisanje accounta i tada te zaista nema (iako sam to jednom pokušala, ali uvijek ostavljaju mogućnost povratka, tako da ni smrt na internetu nije baš skroz jednostavna).

Block je prividna smrt. Ima te, a u stvari te nema.

Ne vidiš one koje si blokirao i oni ne vide tebe. Zaborave te vremenom kao i ti njih njih i ubrzo se vjerojatno nitko ne sjeća zbog čega ste se (i s kim) svađali.

Inače prezirem ljude koji hodaju ulicom i bulje u mobitel, sjede negdje u kafiću i tipkaju, u društvu su, a ne ispuštaju mobitel iz ruke i uvijek imaju neke neodgodive i važne razgovore. Nekako ih smatram očajnicima koji bi uvijek željeli biti tamo gdje nisu u ovom trenutku, a i kada bi i bili na tom mjestu, opet bi željeli biti drugdje, dakle kako god okreneš – nevoljnici.

I kako sam posljednjih dana kršila sva sebi zadana pravila, tako sam počela kršiti i ovo sveto, mobitelsko pravilo pa sam se u svakom trenutku laćala mobitela kako bih vidjela tko me od ljudi s kojima se nikad u stvarnom svijetu ne bih kretala istom stranom ulice, uvrijedio.

U jednom trenutku sam se valjda (napokon) odvojila od vlastitog tijela i vidjela tu mahnitu ženu koja stalno bulji u mobitel, tipka i prepričava svima oko sebe događaje s neta …..i posramila se.

Posramila se izdaje vlastitih postulata, zanemarivanja ljudi kraj sebe koje nisam slušala jer sam magarcu s početka priče morala objašnjavati nešto što ionako u 44 života ne može shvatiti.

Odluka je bila brza, oštra i radikalna. Arsen bi rekao kako čistim svoj život, ali nekako mislim da nije računao na FB čišćenja kad je pisao tu pjesmu.

I sve je u trenu nestalo.

Sva imena i profilne slike koje su me živcirale.

Nestali su zatucani, hejterski komentari koji su korisni jedino kao pokazatelj da živimo u svijetu zlonamjernih i bolesnih ljudi koji ne prežu ni pred čim.

Ostali su oni koji su mi dragi. Ljudi koje zovem na roštilj i rođendane. Koji slušaju istu glazbu kao ja i gledaju slične filmove.

Virtualni svijet je stvaran onoliko koliko ga mi želimo učiniti stvarnim. Dovoljno moćan da nas uvuče u svoje mračne prostore, ali u isto vrijeme potpuno nemoćan i slabašan pred samo jednim zvukom – klik!

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views