Tamo negdje 80-ih godina, ne sjećam se ljeta – i temperature ispod 30 stupnjeva.
Bućkali smo se u čižićkom plićaku punom rakova i moruzgvi, trackali ljekovitim blatom, a vrhunac lošeg ljeta bio je kada bi netko nagazio ježa.
Vodu smo dovlačili u plastičnim kantama s nekakve pumpe ispred koje je uvijek bio red, a ta je voda zbog upitne kvalitete koju su mnogi od nas isprobali na vlastitoj probavi, služila polijevanju cvijeća.
Tuširanje pitkom vodom bilo je ravno smrtnom grijehu, tako da je tuširanje bilo luksuz starijih, i onih koji su mudro iskopali dovoljno velike šterne koje naravno nisu bile nikakva garancija za posjedovanje dovoljne količine vode.
Puštanje vode iz kotlića bilo je dopušteno samo gostima – i ti gosti svakako nisu ostali u najljepšem sjećanju.
Polijevalio se onim što bi ostalo nakon zalijevanja cvijeća.
Pod uvjetom da je nešto uopće ostalo, a ako nije, opet u red na pumpu, pa tek onda u wc.
Dane smo provodili igrajući briškulu (trešeta je bila nešto složenija za taj uzrast), razmjenjujući i gutajući svu silu stripova koje je netko uvijek imao i donosio.
Slušali smo glazbu onih, ponešto starijih od nas, pokušavajući na taj način biti dio starije ekipe kojoj smo se neskriveno divili.
Vrhunac ljeta, ( tamo negdje krajem srpnja) označavala je čižićka fešta.
E tu se feštu čekalo i čekalo, kao da će se tada dogoditi tko zna što. Značilo je to ostati vani koji sat duže od uobičajenog, i to je uglavnom bilo to – ali sve su naše aktivnosti i razmišljanja bile usmjerene upravo toj jednoj jedinoj fešti tijekom cijeloga ljeta.
Televiziju nije imao nitko od “vikendaša”, iako čisto sumnjam da bi ju netko gledao.
Doduše, postojala je fascinacija daljinskim upravljačem. Naime, jedan je susjed, pomorac, donio kući tv s daljinskim upravljačem. Nismo se mogli načuditi tom genijalnom izumu s kojeg si mogao mijenjati programe ne ustajući sa stolice!
Nismo samo mi, bliži i dalji susjedi bili očarani tom spravicom. I sami vlasnici daljinskog također su bili fascinirani poput nas, pa su ga – valjda u silnoj, zaštitničkoj želji – držali u stiroporu, tj. ambalaži u kojoj je kupljen, i to na heklanom tabletiću na stolu. Tako da taj daljinski, osim što je bio predmet zavisti i divljenja, i nije imao nekakvu naročitu svrhu jer je trebalo došetati do stola, brižljivo ga uzeti u ruke i promijeniti program (ako se ne varam, tada su postojala samo 2 ili 3 programa, a rijetki su sretnici “hvatali” RAI 1 I RAI 2).
Nakon podosta godina slučajno sam navratila do tih ljudi, i vidjela onaj isti daljinski na istom počasnom mjestu u sada već potpuno požutjelom stiroporu.
Odlazak u dućan bio je priča za sebe. Ne samo zato jer je do dućana trebalo hodati užarenom, asfaltiranom uzbrdicom, nego zato jer je pred dućanom, bez obzira u koje doba dana si došao, bila gužva od ulaznih vrata do ceste.
Kako gužva ne bi bila još veća, obično je onaj kojeg je zapala ta najstrašnija od svih mogućih dječjih obveza, morao donijeti spežu svim susjedima i rođacima.
Speža je u ovom slučaju značila kruh, mlijeko i eventualno Ježek – mala, fina slovenska lučka. Putem do dućana molio si se da gužva bude barem malo manja nego zadnji put, ali obično su te molitve bile neuslišane.
Naime, dućan su vodili Butiger i Butigerka, muž i žena čije pravo ime nitko živ nije znao. Svi su ih zvali jednostavno tako (kladim se u sve da su si i sami tako tepali, ali to nikad neću saznati).
Dućan s pultom bio je u jednoj prostoriji, a skladište – do kojega se dolazilo obilaženjem cijeloga pulta, izlaskom iz prostorije na ulazna vrata dućana – bilo je u drugoj prostoriji koja je bila odmah do ulaza.
Većina namirnica koja se kupovala, nalazila se upravo u tom skladištu. I to je bio razlog gužvi.
Naime, kada bi došao na red, priopćio bi Butigeru jednu po jednu stvar, on bi na isti način to prenio Butigerki, a onda je ona odlazila (za svaku stvar nanovo) u skladište. Dakle, svaki ju je kupac barem pet puta odšetao do skladišta i natrag.
Kada je sve kupljeno bilo na pultu, onda je krenulo računanje. To je bio posao Butigera.
Imao je nekakav prastari digitron na kojem bi sve, precizno utipkavajući cifru po cifru, izračunao, a onda bi uzeo bločić i olovku i sve to još jednom zbrojio, ne vjerujući tim čudnim novotarijama poput digitrona.
Taj odlazak u dućan uvijek je bio razlog svađe među nama, jer onaj koga bi ovo dopalo – znao je dobro što ga čeka.
Kada si dijete ne smeta ti ništa (pa ni odlazak u dućan ), ali naši roditelji tada nisu bili djeca, a ne sjećam se njihovih žalopojki zbog vrućine ili nedostatka vode.
Sjećam se mame koja bi donijela na plažu hrpu pomidora i paštete, punjenih paprika, friškog kruha i okusa kojeg danas niti jedan drugi okus ne može nadmašiti.
Mislim da se to zove okus sretnog djetinjstva.
Piše: Tamara Šoić