Svijet je nepravedno mjesto, a takvo će i ostati sve dok budemo raspredali o tome i čudom se čudili odakle toliko nepoštenja oko nas
Svi smo mi moralne vertikale.
To je tako lako biti. Čim promoliš nos kroz prozor – neka nepravda.
I ajmo!
Udri, zgražaj se, moraliziraj….nema onoga tko ti neće pljeskati dok kao narodni tribun vičeš i upireš prstom.
Strahovito smo osjetljivi na nepravdu oko sebe do te mjere da je pravo čudo kako bilo kakve nepravde uopće postoje na tom svijetu.
Svi smo ih u stanju vidjeti, prepoznati, nanjušiti i nekako poslovično, uvijek je za njih kriv “netko drugi”.
Nevjerojatno je puno tih “nekih drugih”.
I pravo je čudo kako taj “netko drugi” nikad nije osoba iz naše okoline, netko blizak i drag. Jer nepravdu uvijek čine nepoznati i daleki ljudi.
Evo baš neki dan čitam o liku kojeg su pritvorili jer je nesto bljuvao i prozivao policiju koja je navodno štitila ubojicu onih jadnih sestara s Grobnika da bi taj isti lik samo nekoliko tjedana kasnije zgazio ženu i utekao s mjesta nesreće.
Od moralne vertikale do svinje, malen je i kratak korak.
Dojučerašnji heroj ulice u trenutku je postao krvnik s ulice i utihnuo. Sad će na vlastitoj koži osjetiti gnjev gomile kojoj je do nedavno i sam pripadao.
A kako smo tek osjetljivi na tuđa uhljebljenja i zapošljavanja preko veze!! Zelena pjena nam krene na usta kad takvo što samo naslutimo.
Ali kad takav slučaj imamo u vlastitom dvorištu – e onda je to nešto drugo.
Opravdano je, zasluženo i sigurno postoji jako dobar razlog zbog kojeg smo protežirali nekoga ili bili sami protežirani, zbog kojeg smo na lažnim bolovanjima koja se otvaraju i zatvaraju ovisno o datumu kolektivnog godišnjeg odmora, zbog kojeg smo spremili pokoju dnevnicu u džep bez da smo je zaslužili, primali naknade za sjedenje u raznim odborima, bez da smo ih odsjedili…
Kriteriji su tu da ih učinimo dvostrukima i prilagodimo sebi. Ovisno o potrebi, veličini i težini grijeha. O tome se ne misli puno, a bogme i ne priča.
Nedavno sam čula da je jedan lik koji je pikirao na mjesto gradonačelnika (a pritom bio prilično glasan i ratoboran kada je riječ o kritici aktualnog gradonačelnika), u neformalnom razgovoru o tome koga bi zaposlio kao svoje uzdanice (kada bi ne daj bože pobijedio) odmah, iz rukava izbacio imena nekolicine najboljih prijatelja.
Kada su mu spočitnuli da je u tom slučaju isti kao ovaj sadašnji, rezolutno se usprotivio i rekao: “A ne, ne! To je nešto sasvim drugo. To su moji prijatelji i njima vjerujem!”
I nikad ga nitko ne bi mogao uvjeriti u suprotno. Jer riječ je o NJEMU, NJEGOVIM ljudima, NJEGOVOM slučaju, NJEGOVOJ situaciji, a ta bogomdana zamjenica gotovo svakoga amnestira od svih NJEGOVIH grijeha.
Nepravda je tako jasna i opipljiva i iako pripada grupi apstraktnih imenica, ona to sigurno nije. Apstraktna je samo onda kad nam je pred nosom, kad je možemo dodirnuti i imenovati i kad se tiče nas samih.
U svim drugim slučajevima je konkretna, na njoj piše tuđe ime i prezime, lako ju je odvagati i odrediti joj težinu, a još lakše kaznu.
I na taj način funkcioniramo.
U očekivanju nečijeg tuđeg prekršaja koji će baciti u zapećak sve one sitne i krupne svinjarije s kojima živimo i budimo se i koje u grmljavini svoje podsvijesti guramo pod tepih.
Svijet je nepravedno mjesto, a takvo će i ostati sve dok budemo raspredali o tome i čudom se čudili odakle toliko nepoštenja oko nas.
Kada priznamo da ga i sami pomalo nosimo u sebi, nećemo promijeniti ništa, ali ćemo učiniti malen i tih korak premo onome što tako silno priželjkujemo.
Piše: Tamara Šoić
