Izuzetno cijenim posao konobara. I to pišem bez imalo ironije i sarkazma.
Naime, posebno cijenim one poslove za koje znam da ih nikada ne bih mogla raditi. Prvenstveno zbog ruku koje mi se u svakoj prilici tresu pa niti jedna narudžba ne bi stigla u jednom komadu od šanka do stola, a i zato jer sam kratkog fitilja pa bih svaku arogantnu budalu poslala u 3 pm i samim tim vrlo brzo okončala svoju karijeru.
Dakle imam uvid u vlastite nedostatke pa otuda moje divljenje spomenutoj profesiji. Ma znala sam ja to još davnih dana kada se ljeti, ovdje u našim krajevima, mogao konobarenjem zaraditi sasvim lijepi džeparac. Ali ja ne!
U mjestu koje mi služi kao ljetno obitavalište, na otoku Krku, postoji jedan restoran.
Promatram ga već godinama jer mi se s balkona pruža pogled na čitavo, velebno zdanje.
Čudne su priče kolale o tom mjestu, od onih da ga drže neki mafijaši, perači novca, sumnjivi tipovi, do onih jednostavnijih (čiji sam i ja zagovornik), da su vlasnici jednostavno nesposobne budale koje ne znaju posao.
Tadašnji je vlasnik gajio veliku ljubav prema okolišu. Po cijele je dane zalijevao praznu terasu i ono brdo cvijeća i drveća na njoj. A to mu je stvarno polazilo za rukom.
Njegovim odlaskom, otišao je i dio tog zelenila, ali nešto je ipak ostalo.
Neko je vrijeme restoran bio zatvoren na moju veliku žalost. Ništa se nije zbivalo osim što je ono grmlje raslo i dalje usprkos nezalijevanju i nedostatku zelenih ruku vlasnika.
I eto ga prošle godine, novi gazda. Promijenio čovjek ime mjestu ( mudar potez i ja bih, praznovjerja radi), doveo u red ono podivljalo žbunje i otvorio ga, na moje ogromno oduševljenje.
Naravno, te smo iste godine otišli u izvidnicu, tj. na večeru. Ne sjećam se detalja osim dobre hrane i maminog poslovičnog grintanja i filozofiranja kad je naručivanje u pitanju.
Tko god bio sadašnji vlasnik, trudi se.
Na ulasku stoji povelika crna ploča na kojoj svakodnevno, kredom upisuje što kuća toga dana nudi. Nisu to doduše neki zanimljivi natpisi. Dosadni su i već viđeni, ali cijenim njegovu želju i upornost.
Tako neki dan osvane kredom napisan natpis: PIZZA 5€ !
Meni ne bi palo na pamet, ali mojoj sestri, sklonoj gastronomskim istraživanjima, istog trena sine isprobavanje te pizze ( a i nikom se tog dana nije dalo kuhati).
I tako, drito s mora, odosmo na pizzu.
Bilo je nešto ljudi, ali nikakva zabrinjavajuća gužva.
Dočekao nas je u najmanju ruku, čudan konobar.
Teško je procijeniti je li glup, bezobrazan ili lud. Ili sve navedeno.
Nije se mogao načuditi našoj narudžbi pizze. U jelovniku je i nije bilo u ponudi.
Čudio se i prečuđavao, kao da 5 sekundi ranije nismo prošli kraj vrištećeg natpisa koji poziva na pizzu.
Kada smo ga napokon uvjerili da doista želimo pizzu, objasnio nam je da su u fazi eksperimentiranja (?!) što god to značilo.
Čisto da razbijemo njegov otpor prema toliko omraženoj pizzi, rekli smo mu da slobodno eksperimentira na nama. Ustvari, bio je to pokušaj simpatičnosti s naše strane, ali uzaludan.
U ponudi imaju sljedeće: miješanu i pizzu s tunom.
Nije da sam neki zahtjevan gost, ali doma imam raznolikiju ponudu pizze.
Šta je s plodovima mora? ( osim ako tu ne računaju tunu)
Velikog li problema to staviti u ponudu. Kao da itko normalan naručuje pizzu sa smrznutim dagnjama i kozicama!
Ali isplati se zbog onih par jelena koji ne mogu ni pretpostaviti kada je te dagnje zadnji put more vidjele. A i dagnja nije pokvarljiva roba na minus 10 pa moze dočekati i posezonu.
Ili Pizzaiolo! Na najobičniju pizzu baciš šaku rige, koju fetu (jeftinog, talijanskog) pršuta, žlicu kiselog vrhnja i voilà!
Vuk sit, turisti na broju!
I tako, nakon premišljanja i međusobnog konzultiranja, sestra naručuje miješanu bez šunke (valjda kako bi imala privid da postoji i treća opcija), šogor tunu s kapulom ( fuj, fuj, znam sve o ukusima i raspravljanju o njima, ali mrzim pečenu kapulu. Ne volim je gledati, a kamoli jesti).
Da se razumijemo, kapula je išla u paketu s tunom. Da ne bi ispalo da mi je šogor kompliciran tip.
Moja malenkost naručuje miješanu uz mali, hedonistički zahtjev…
Ja: Bi li Vam bio problem staviti jaje na pizzu?
On: Ne!
Ja: Super!
On: Bio bi problem. Ne može jaje! I ode.
Kazalište apsurda.
I sada se pitam zbog čega je jaje problem. Peče se jednako dugo kao i pizza, samo ga treba razbiti i staviti na nju. Ali to je problem iz nekog razloga.
Pomislila sam, možda ljudi nemaju jaja, ali imali su palačinke u ponudi pa se to ne uklapa. Doduše kasnije smo saznali da nemaju palačinke, ali ne zbog jaja nego zbog “čepa” u kuhinji.
No, nebitno. Bez jaja!
Bilo je tu još nekih sitnih problema s narudžbom pive, ali to je zanemarivo i potpuno neprepričljivo.
Tada smo se već počeli bojati te pizze. Em je nema u jelovniku, em nude dvije vrste, em eksperimentiraju, em nema jaja!
Pizza je bila odlična. Doduše, šogor je dobio friško narezanu kapulu, ali kako on nije njurgast čovjek, ne bih znala je li dobio doista ono što je htio i kakvog je bilo okusa.
E tu negdje naš konobar polako postaje nervozan. Čitavih deset minuta nakon zadnjeg pojedenog zalogaja, opušteno smo sjedili i razmišljali o desertu.
Terasa se polako puni, a on histerično kupi sa stola sve što pokupiti može. Doduše, grupa gostiju je došla i otišla, vidno razočarana izborom pizze (to su valjda oni koji bi jeli smrznute, patagonijske lignje na pizzi, bahati i mušičavi Talijančići).
Kada smo poželjeli palačinke, glatko nas je odbio zbog spomenutog “čepa” u kuhinji.
Ima samo kolač od sira i kremu od vanilije. Tu istu kremu je nudio “stolu do nas”, samo se njihova zvala Creme brulee, a i palačinke su se mogle dobiti “čepu” usprkos.
Najbolje od svega je to što su i krema i kolač bili odlični. Čak jako dobri.
Račun je donio već pri samoj naznaci odlaska, a stol krenuo čistiti u trenutku kad smo krenuli ustajati.
Nama je sve to bilo zabavno. Ponajprije zato jer nitko od nas troje nije snob koji pati od forme, a i skloni smo još danima ovako što izvrgavati ruglu pa je šteta nekim ispadom na konobara koji ionako nema smisla, pokvariti čaroliju užitka.
Čudan smo mi narod. Ulupat ćemo brdo love na kupnju ili zakup prostora, trošiti šakom i kapom na sitnice, ali kad treba platiti školovanog kuhara ili konobara, e tu se špara. Jer to kod nas može svatko.
Nema veze što će jedan takav klipan nečiji trud i ulaganje novca izvrgnuti ruglu i sprdačini (kao u ovom slučaju), što će onog jadnog kuhara koji se cijelo ljeto pari nad šparhetom i čija je hrana bila izvrsna, učiniti nebitnim (jer tko bi se sjetio okusa hrane nakon svih ovih eskapada ludog kobobara). I što će, na koncu, gosta (a nama, jelte, egzistencija ovisi o uspješnosti turističke sezone) ostaviti nezadovoljnog i razočaranog.
I na kraju, mislim da sam previše samokritična. Mogla bih sasvim pristojno raditi posao konobarice (barem u ovoj državi). Jer nije problem u rukama koje se tresu i kratkofitiljnosti. To se nekako da korigirati i naučiti.
Samo malčice pameti i zrno socijalne inteligencije.
E tu je problem. Čini mi se nerješiv.
Piše: Tamara Šoić
