Digitalna transformacija jedno je od glavnih pitanja daljnjeg razvoja naše civilizacije
Već smo navikli da kada se dogodi nešto važno u ovom svijetu to mora biti vezano za New York, Shanghai, Berlin, London, Paris ili Moskvu. A za Stavanger, pretpostavljam, malo vas je čulo i zna. To je grad od 120 tisuća stanovnika. Znači veličine Rijeke. Nalazi se na jugozapadu Norveške, a postoji od 12. stoljeća. U Stavangeru se raspravljalo o sudbini knjige. Hoće li preživjeti elektronsku konkurenciju. E-mail, e-commerce, e-shopping, e-government, e-books… A što ćemo sa knjigom? Kakva je njena sudbina? Imamo li odgovore?
Upravo iz tog razloga, u listopadu 2018. preko 100 znanstvenika donijelo je “Stavanger deklaraciju o budućnosti čitanja”. Prije nego prokomentiram njen smisao i ciljeve dozvolit ću si jednu malu digresiju u vezi sa Stavangerom te pametnom nacionalnom politikom Norveške. Ova zemlja se ne ograničava na ponudu svojih turističkih ljepota kojih ima bez sumnje u izobilju. Kao uostalom i u Hrvatskoj. Stavanger se pretvara i u centar za okupljanje znanstvenika, diplomata i drugih stručnjaka koji raspravljaju o temama globalnog karaktera.
Tako je u studenom 2018. na primjer tamo zasjedala tzv. Pompidou grupa Vijeća Europe te raspravljala o problemima proizvodnje i trgovine narkoticima. Zasjedalo se na ministarskoj razini uz sudjelovanje 39 zemalja. Pompidou grupa postoji inače od 1971. godine kao međuvladino tijelo Vijeća Europe i dobila je ime po tadašnjem predsjedniku Francuske George Pompidou. Ministri su kao rezulata svog vijećanja usvojili “Stavanger deklaraciju o suradnju u suzbijanju nelegalnog prometa droga”. Sve sam ovo spomenuo radi onih koji vole googlati, da ne bi pomiješali ovu deklaraciju s deklaracijom o budućnosti knjige. Obje, naime, nose naslov “Stavanger deklaracija”.
Vratimo se onoj o čitanju i knigama, koja je predmet ove kolumne. U pedeset godina, od kad sam počeo kupovati knjige, moja biblioteka je dostigla brojku od preko pet tisuća naslova. Od toga sam u posljednje tri godine polovicu poklonio nekim sveučilišnim bibliotekama u Makedoniji i Hrvatskoj.
Nedavno sam sjedio u društvu 10 osoba starih od 30 i 40 godina. Pitao sam koliko knjiga mjesečno pročitaju. Odgovor je poražavajući: niti jednu ili svega jednu!
To me je inspiriralo da napišem ovu kolumnu.
Ali da ne bi moja priča bila impresionizam bez pokrića, utemeljena je na ozbiljnim istraživanjima i nalazima znanstvenika koji su se okupili u norveškom Stavangeru. Oni su posvetili četiri godine proučavanju efekata digitalizacije na praksu čitanja. Polazna osnova pri tome je činjenica da su naleti digitalnih tehnologija stvorili nove, do sada nepoznate, kvalitete u stvaranju, uporabi, pohranjivanju i prijenosu informacija. To nas neizbježno vodi ka pitanju kakve su implikacije tih procesa na klasično tiskano čitanje odnosno čitanje s ekrana tj. elektronskim putem? Sadašnje stanje može se definirati kao “hibridno”. To ostavlja prostor za identificiranje prednosti i jednog i drugog. Ovisno o kojoj starosnoj grupi je riječ. Nalazi znanstvenika iz Stavangera ukazuju na to da je tisak i dalje u prednosti kada je riječ o čitanju dužih tekstova te potrebe za dubljom analizom istih.
To je, ako mene pitate, ključni faktor u određivanju prema ovim opcijama čitanja. Nema sumnje da je brzina i količina informacija kojima jedan čitatelj, u dobi od recimo 20 godina, danas raspolaže neusporediva s onom od prije 50 godina, kada sam ja imao 20. No tu moramo biti iznimno obazrivi jer ne smijemo zaboraviti na ključnu dimenziju smisla i same svrhe čitanja. Ona se ne smije svesti isključivo na prijem i pregled informacija koje dobivamo, već prije svega mora poticati naš misaoni proces.
Uzmimo jednostavan primjer. Da biste donijeli jednu odluku morate imati relevantne informacije. Tu je njihova količina i brzina relevantna. Ali ako imate više opcija pri donošenju te odluke morate uložiti adekvatni misaoni napor da biste izabrali pravu. Drugim riječima, obilje informacija kojima raspolažemo nas ne smije zavesti i odvesti u površnost. To je opasno i mora se izbeći. Zbog toga je u odabiru pravilnih opcija hibridnog sustava čitanja potrebna aktivna uloga znanosti, pedagogije, odgoja i obrazovanja. Svi ovi čimbenici moraju se angažirati u obučavanju te usmjeravanju mladih ljudi kako koristiti raspoložive opcije čitanja.
Tu se ni starije generacije ne smiju zaobići.
Jednom riječju moraju se naći pravi odgovori na više pitanja u kojima je neophodno sudjelovanje i medija, kao jednog od dominantnih dispečera informacija svih vrsta, i za sve ljude. S obzirom na sve veću uporabu digitalnih materijala u školama, kao i kod privatne lektire, postavlja se pitanje usaglašavanja pedagogije čitanja i pisanja i u tom kontekstu dugoročnog značenja tekstualne komunikacije.
Zatim, u kojim kontekstima čitanja i kod kojih čitatelja obećaje uporaba digitalnih tekstova veću korist? I obrnuto. U kojim domenima čitanja i pisanja je potrebno forsirati i dati prednost tiskanim medijima.
Što bi u konačnici trebalo činiti da bi se omogućilo dublje pronicanje u same tekstove uključujući tu i one koje skidamo sa ekrana?
Odgovore na ova i druga pitanja koja zahtijevaju ozbiljno proučavanje pokušavaju pronaći i ponuduiti predstavnici tzv. COST mreže instituta diljem Europske Unije: Riječ je o mreži instituta koji surađuju na polju znanstvenosti i tehnologije i koji su u Stavangeru zajednički koncipirali i usvojili Deklaraciju o budućnosti čitanja. Njihovi ciljevi, kao i njihova misija, nedvojbeno su plemeniti te od vitalnog interesa za buduće naraštaje.
Digitalna transformacija, po meni, jedno je od glavnih pitanja daljnjeg razvoja naše civilizacije. Od toga kakva ćemo riješenja izabrati u pogledu korištenja digitalnih učila te uporabe digitalnih tehnologija u obrazovanju ovisi kako će buduće genracije percipirati odnos čovjeka i stroja. U ovom slučaju robota i umjetne inteligencije.
Nedavno je na sajmu informatičkih te komunikacijskih tehnologija u Barceloni humanoidni robot kompanije Hanson Sophia održala svoju prvu presicu. Sophia je rekla da nema namjeru “zamijeniti ljude”, no prije toga, odgovarajući na pitanje bi li uništila čovjeka, odgovorila je potvrdno. Kasnije su njezini kreatori pojasnili kako je riječ o greški u sustavu.
Sophia je u međuvremenu dobila i državljanstvo i to Saudijske Arabije. Zemlje u kojoj žene ni približno nemaju ista prava kao muškarci.
Stephen Hawking, koji je nedavno preminuo, a koji je bio najveći fizičar našeg doba, upozorio je na kontroverze oko uporabe umijetne inteligencije. To isto čini i Elon Musk, tvorac električnih automobila Tesla.
Ukratko, raspolažemo s dovoljno argumenta za ozbiljno promišljanje uporabe kognitivne i emocionalne inteligencije. Homo sapiens je star 70 tisuća godina. To je beznačajno u odnosu na 4,5 milijardi godina starosti planeta koji naseljava. Ako ništa drugo ovo saznanje je dovoljno da bude putokaz za produbljivanje znanja o neistraženim i neotkrivenim sferama kognitivne inteligencije kroz obrazovanje i znanost. Svi putevi napretka moraju voditi prema tom cilju. Sve drugo je iluzija.
Autor: prof. dr. Srđan Kerim
