Kada sam prije četiri dana spakirala nebrojeno puno cipela i odjeće i krenula na neki sasvim zanimljiv simpozij, jedna od misli koja me usrećivala, bila je ta što ću barem na kratko pobjeći od kuhanja, svakodnevice i naporne susjede. Neopisivo me radovala ta misao čak možda i više od one kako ću se družiti s kolegama, čuti nešto novo o onome što me zanima, dolaziti na već postavljen stol i skuhan ručak. Nije mi nedostajalo ništa, osim možda malo sna, ali to je ionako stara vijest. Iako, moram priznati da sam se znala uhvatiti kako usred zanimljivog predavanja o problemu kroničnog nečitanja koje je zavladalo među mlađim generacijama, razmišljam o nekim novim psinama trenutno dalekih dalekih susjeda. Ne radim to smišljeno, nipošto, misli mi jednostavno odlutaju i pokušavam se sjetiti nečeg što bi eventualno moglo biti zanimljivo.
Bilo kako bilo, kratki bijeg od stvarnosti je gotov i treba se spremiti za povratak kući. Uvijek se radujem vraćanju kući, doduše ne volim voziti, a pogotovo onda kad moram sama upravljam volanom. Ovog puta, nažalost, nisam mogla izbjeći tu situaciju i našla sam se sama u bespućima Dalmacije. Nekako mislim kako bih intuitivno trebala znati voziti kroz te prostore pošto imam ponešto opjevanih gena kamenih i moja bi me krv bez ikakvih suvremenih pomagala trebala odvesti na odredište. Što će meni GPS kad imam samu sebe.
Teško je izbrojiti koliko sam se puta, doduše kao suvozač vozikala tim krajevima i sva su mi ona mjestašca poredana uz magistralu pa i ona u unutrašnjosti jako dobro poznata. Uopće ne sumnjam u svoju sposobnost snalaženje na tim prostorima koji su se ponešto izmijenili gradnjom svih onih mogućih cesta i autoputova. Ali ako jedan Mađar iz Dunaujvarosi može bez problema stići do Vodica, ne vidim razloga zbog kojeg bih ja, gotovo autohtona pripadnica toga kraja, trebala imati problema.
Prije dva dana sam onako, rekreativno otišla do Šibenika. Moram priznati da put od Vodica do Šibenika nije naročito zahtjevan. Gotovo sam bez problema stigla na odredište, samo sam jednom, kod nekog ljubaznog gospodina provjerila jesam li na pravom putu. U Šibeniku sam odmah pronašla parking, prošetala gradom, kročila u katedralu i krenula istim putem natrag.
Postoji nešto što me zbunjuje u svim tim prometnim znacima. Znam da će muškom umu ovo biti vrlo teško shvatiti, ali ženski je um analitičan, ponešto kompliciraniji i sklon traženju skrivenih poruka čak i u banalnim prometnim znacima. Ja naime želim da mi se na prometnom znaku sve točno naznači uz eventualni kraći opis ispod naziva grada. Ako mi previše podataka strpaju u isti znak, a uz to stave neke besmislene sličice, kako ja mogu znati na što su oni točno mislili?
Ilustrirat ću ovo sljedećim primjerom: na istoj tabeli napisano je ime mjesta, čini mi se Čista Mala i zeleni znak za autocestu. Ako primjerice ne idem u Čistu Malu (zaista ne znam što bih tamo radila) naravno da neću skrenuti na tom mjestu, ići ću dalje, sve dok ne naiđem na znak na kojem lijepo piše Rijeka-stara cesta tj.magistrala. Dok ne vidim takav znak, ja ne skrećem.
I vraćam se ja tako iz Šibenika i naletim na nekakav kružni tok. Nekada sam mislila da su ti kružni tokovi idealno rješenje za izbjegavanje gužve na cestama, sada mislim da su to začarani krugovi osmišljeni kako bi zbunjivali vozačice (uopće ne sumnjam kako muški rod nema nikakvih problemima s kružnim tokovima, ali pobogu, ne voze samo muškarci). Kružni tok ima tri izlaza ili ulaza, nije bitno, jedan izlaz vodi u Drniš, drugi na autocestu, treći valjda u Šibenik. Treći odmah eliminiram, na njemu se upravo nalazim. Na autocestu ne idem jer se želim vratiti istim putem kojim sam došla, a ne autocestom, dakle ostaje mi Drniš. Odlučno krenem prema Drnišu i nakon par kilometara sine mi kako to možda nije pravi put. A i ne vidim more nigdje u blizini. Kako sam na vrijeme spoznala pogrešku, provjeravam za svaki slučaj kod usputnog prolaznika kojem hrvatski jezik nije materinski, ali nekim me čudom razumije, gdje se nalazim i gdje je cesta koju tražim. On mi sve fino objašnjava, ali mi se čini kako sam ja ta koja ima problema s razumijevanjem materinskoga jezika. Ponovno se vraćam na kružni tok i opet kategorički odbijam skrenuti na autocestu, štoviše užasava me onaj zeleni znak koji me upućuje i straši jer se već vidim kako nepovratno ulazim, beskonačno vozim pa izlazim kilometrima daleko od mora, vjerojatno negdje na nekoj planini. Još jednom iskušavam jednu od ponuđene tri mogućnosti i nakon par stotina metara, prepoznajem (po drugi put) svjetla Šibenika. Sada već moram stati i pronaći nekog ozbiljnog Šibenčanina koji će mi objasniti o čemu se ovdje radi. Je li to neka zamka za turiste, način kako ih spriječiti da ikada napuste ovaj bajkovit dalmatinski grad?
Naišla sam baš na onakvog stanovnika grada kakvog sam tražila i objasnila mu svoju situaciju. On mi je detaljno dočarao što mi je činiti i na moje zaprepaštenje rekao kako ipak moram skrenuti prema zelenom znaku. Nisam baš bila sigurna da je u pravu, ali ionako mi nije preostalo ništa drugo osim vožnje u krug po kružnom toku. I tako sam te večeri nekim čudom pronašla Vodice.
Isti se problem ponovio kada sam danas krenula prema Rijeci. Ostalo mi je negdje u sjećanju da sam, kada sam dolazila, izišla na skretanju za Pirovac. Tako sam krenula natrag tražeći isto skretanje. Zaista nisam očekivala nikakve probleme. Na jednom, nimalo upečatljivom mjestu ugledam nekakav znak za Čistu Malu. Da, to je ta situacija koju sam maloprije navela kako bih oprimjerila sav ovaj užas. Tko uopće može ozbiljno shvatiti znak na kojem piše Čista Mala plus zeleni znak autoputa ? Ako onaj nesretnik iz mađarskog Dunaujvarosa nekim slučajem nema GPS, još od ljeta se vozi Dalmacijom i traži izlaz na kojem piše Dunaujvaros, Mađarska.
Uglavnom, potpuno sam nonšalantno prošla kraj nebitnoga znaka, iako mi nije promaklo kako moja kolegica, koju držim na oku pomoću retrovizora, skreće prema toj Čistoj i Maloj. Pomislila sam kako vjerojatno ide u posjet rodbini, kad će ako neće sad, jedinstvena je prilika biti u Vodicama i obići svu godinama zapostavljenu rodbinu. Uzela sam u obzir i drugu mogućnost, žena je jednostavno pogriješila i ne zna da nema nikakvog autoputa koji vodi prema Čistoj Maloj, a ja ću već biti u Zadru kada ona to shvati i pokuša me stići.
Ono što me malo obeshrabrilo, bio je ulazak u Pirovac. Zaista se ne sjećam da sam u zadnjih 20 godina bila u tom mjestu, ali sve si mislim kako mi je u groznici iščekivanja dolaska u Vodice taj gradić jednostavno promakao. Osim toga, bila sam kratka s benzinom pa sam pomalo mahnito tražila benzinsku pumpu. Naime, panično se bojim ostajanja bez benzina, tako da me nekih 70-tak kilometara prije nego se uopće upali rezerva, počinje tresti groznica. Vidim se kako kilometrima pješačim po bespuću s plastičnom bočicom prazne Fante i preklinjem za pola litre benzina. Zbog toga volim sve te probleme s benzinom rješavati puno prije nego li se pretvore u istinsku katastrofu.
Kada sam vidjela benzinsku pumpu u Pirovcu, sama sam sebi čestitala na tome što me nije zavelo pogrešno skretanje kolegice. Plaćanje računa iskoristila sam kako bih se kod gospođe s benzinske pumpe informirala o stanju na cestama, vremenskoj prognozi, cijenama goriva, situaciji u državi i o najmanje bitnom detalju: Gdje se ja uopće nalazim? Žena mi je rekla da sam pogriješila ne skrenuvši za Čistu Malu, ali još nije sve propalo pa mogu skrenuti u Pakoštanima, a ako mi to ne pođe za rukom, Zadar je takoreći nadomak, a kad sam u Zadru, praktički sam kući. Zaista mi je puno pomogla i dugo ću joj zbog toga biti zahvalna.
Malčice napeto nastavljam vožnju, razmišljajući pritom trebam li skrenuti u Pakoštanima ili ne. Unaprijed sam odlučila kako me onaj odvratni zeleni znak sada nikako ne smije zbuniti, čim ga vidim, skrećem. Pojavio se odmah nakon benzinske pumpe u Pakoštanima, baš kao što me uputila žena s pumpe. Skrenula sam bez razmišljanja i već nakon 200 metara nailazim na račvanje dvaju cesta, obje su iste važnosti , a o nekom znaku koji upućuje gdje bih trebala skrenuti, nema ni govora .
Napokon sam pokleknula i skrušeno se poklonila zelenom znaku, da bi me odmah nakon toga dočekao Sofijin izbor. Na temelju čega ja sada trebam odlučiti moram li ići lijevo ili desno? Trebao mi je trenutak smirenog razmišljanja, a idealno mjesto za to bio je maleni otok između te dvije problematične ceste. U pravom trenutku naišao je čovjek s traktorom. Nekakvim neverbalnim znakovima dala sam mu do znanja kako mi treba pomoć. Ne samo što je stao, ugasio je on traktor nasred ceste i pohitao do mene. Susretljivi su ljudi ti Pakoštanci. Pitam ga na koji bih način mogla doći do Zadra. Ni u ludilu ne spominjem Rijeku jer znam da bih ga time mogla zbuniti pa će me poslati tko zna gdje. Igram na sigurnu kartu Zadra. Osim toga, pitam ga trebam li skrenuti lijevo ili desno obzirom na svoje odredište, a kako i sam vidi, putokaza nema. On se lakonski nasmije i smireno kaže neka se okrenem nasred ceste i vratim istim putem kojim sam došla (on će za to vrijeme paziti na promet, prometa doduše nema jer ga onemogućuje njegov traktor).To je naime najkraći put, prema njegovim riječima, nikakva autocesta. Sad sam zaista zbunjena, pitam se čemu uopće ta autocesta služi. Poslušno se vraćam, ne zaboravivši se najtoplije zahvaliti traktoristu.
Ništa od autoceste, vozit ću starom cestom do Zadra, uostalom bolje je tako, barem ću vidjeti sva ta divna mjestašca koja godinama nisam vidjela. Nadam se samo da postoji nekakva zaobilaznica kojom ću izbjeći Zadar, zaista mi ne treba bauljanje po nepoznatom gradu.
I onda napokon Zadar. Ne znam točno zovu li Zadrani tu cestu zaobilaznicom, ali ja nisam imala dojam da nešto zaobilazim. Odlučila sam i dalje skretati prema Rijeci bez obzira što je na svakoj tabeli stajao zlosretni zeleni znak. Ne i ne, dovoljno me puta zbunio danas, više neće. Tih skretanja je bilo bezbroj i već sam se počela plašiti da bih sada zaista mogla doći na tu autocestu. Sad je više ne želim. Sad želim magistralu, staru dobru cestu kojom sam stigla do Masleničkog mosta. Čekam nekakav putokaz na kojem će pisati bilo što, ali nailazim samo na one na kojima piše da ću se za nekih 6 km uključiti na autoput. Dobro, daleko je još to, ima vremena, Sada odjednom novi putokaz, 1 km do uključenja. Panika. Šta je to 1 km, ništa, nemam baš previše vremena za razmišljanje. Gotovo u posljednjem trenutku vidim skretanje u desno za Maslenicu i zeleni znak koji pokazuje da nastavim ravno. Instinktivno želim skrenuti desno, iako se to više može nazvati puteljkom nego cestom, ali zdrav mi razum nalaže da stanem i potražim savjet nekoga tko vlada situacijom. Kako sam tijekom cijeloga puta imala sreće i ovog sam puta naišla na dvojicu susretljivih mještana kraja u kojem se nalazim (rado bih napisala koji je to kraj, kada bih znala). I dalje mi ne pada napamet pitati ih da me upute prema Rijeci jer znam da mi slijede uputstva za autoput, a tamo ne želim ni u ludilu. Kažem kako idem u Starigrad. Nisu se puno dvoumili i uputili me ravno. Dakle ono intuitivno skretanje u desno, bilo bi pogrešno, zato ja volim uvijek pitati. Dio koji slijedi nekako mi je u magli. Uglavnom, otišla sam ravno i zaista nisam pogriješila. Stvarno se ne sjećam na koji sam način pogodila točnu cestu, ali kada sam nakon nekoliko kilometara vidjela Rovanjsku, došlo mi je da iziđem iz auta i poljubim zemlju. Sada sam se napokon mogla opustiti. Pojačala sam cd-player na najglasnije i pjevala iz sveg glasa (valjda od sreće). I koliko god mi je dio puta do Rovanjske bio pakao, nakon toga uslijedilo je opuštanje. Mogla sam voziti svezanih očiju i pronaći put do svog doma.
I onda su se napokon ukazala svjetla mojega grada. Zbog problema s gubljenjem po Dalmaciji, riječka sam svjetla intenzivno i emotivno doživjela. Postoji doduše jedan sitan problem, vani je (već) mrkli mrak i koliko god da dobro poznajem svoj kraj, u mraku nisam nikad potpuno sigurna.
Negdje prije skretanja prema Krčkom mostu, ponovno kružni tok. U zadnje vrijeme stvarno pretjeruju s tim kružnim tokovima ili raskružjima kako ih po novome vole zvati. Sada, kada su otkrili njegove mogućnosti, najradije bi ga stavljali svakih 100 metara. Jedan izlaz na raskružju ide prema Zagrebu, drugi prema Rijeci. Ja sam iz nepoznatih razloga skrenula prema Zagrebu,a uz pomoć perifernog vida ugledala znak za Rijeku prema cesti na kojoj u tom trenutku nisam bila. Kako sam danas napravila više prometnih prekršaja nego u posljednjih 10 godina, jedan prekršaj ni više ni manje. Okrenula sam se nasred ceste i napokon, sigurno krenula kući. Čeka me još jedan kružni tok, onaj kraj Towera, ali njime ipak suvereno vladam.
Kako se moja prtljaga ne može odnijeti odjednom, moj dragi sin već čeka spreman i “neopisivo” sretan jer sam se vratila. Iako se inače ne vozimo liftom, pretovareni smo stvarima i ukrcavamo se mimo pravila koja smo si zadali. Lift staje na prvom tj.našem katu, a vrata lifta otvara nam prva, novonastanjena susjeda. U ruci drži pladanj s orehnjačom. Sve se događa nekom filmskom brzinom pa ne stižem ni razmišljati o onom što vidim. Srdačno otvora vrata, mi pokušavamo izaći, a ona nam zaklanja put, pitajući nas znamo li uopće da je ovo prvi kat?!?! Pretpostavljam da je pomislila kako nas je greškom pozvala na SVOJ kat. Ljubazna je zaista, to se da zaključiti i po orehnjači koju nosi nekoj od svojih novopečenih prijateljica, ali iz svega proizlazi kako susjeda uopće ne zna da smo sin i ja stanari prvoga kata. Nakon svih kružnih tokova, zelenih znakova i savjeta dobronamjernih dalmatinskih ljudi, posljednji udarac u danu zadaje mi spomenuta žena s istoga kata koja me svojim pitanjem vraća u surovu i uobičajenu vežičku stvarnost.
Tamara, dobrodošla kući!
Autor: Tamara Šoić