Kada je ne tako davno Sergej Jakirović otklonio mogućnost da postane izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine, mnogi su njegov ostanak u Hrvatskom nogometnom klubu Rijeka shvatili kao časnu odluku principijelnog čovjeka. Čovjeka koji je dao riječ, potpisao ugovor i odlučio odraditi barem jednu sezonu kako bi opravdao povjerenje koje je dobio od uprave riječkog kluba.
Piše: Neven Šantić
Ne lezi vraže, samo mjesec i pol dana kasnije dobio je “ponudu koju nije mogao odbiti”. Dao mu ju je Dinamo, Vito Corleone našeg nogometa. Ili, kako je to sam Jakirović formulirao: “Dogodilo se filmskom brzinom. Nogomet je danas takav. Jednostavno, ponuda i potražnja. Ovo je prilika koja se ne događa često. Svojim radom i rezultatima zaslužio sam ovu priliku. Ovo mi je trenutno vrhunac posla”.
Doista? Tako jednostavno?
Čista ponuda i potražnja? Usred posla nazovu te iz konkurentske firme, ponude euro više i promociju i ti napustiš vlastiti projekt, tvrtku i sve one koji je podržavaju?
Malo morgen. Na pravom tržištu, ni kod proizvodnje cipela ili odijela, ne događaju se često takvi obrati lišeni svakog ljudskog obzira. Izgleda da je nogomet postao najsurovije “tržište” u kojem više nema ni mrvice skrupula.
U svemu ovome, najgore je što Jakirović u svom potezu ne vidi ništa loše. Očito je u svemu prihvatio nogometne običaje da je jedina vrijednost novac i poziv moćnog kluba. Njemu je normalno da, “po zakonima nogometne ponude i potražnje” odeš a da se ne javiš svom šefu koji te angažirao i potpisao ugovor s tobom, da odeš bez pozdrava s ekipom (iako stalno pričaš da je ekipa najvažnija), da se na kraju balade ni ne osvrneš na navijače koji su te počeli dizati u nebesa…
Zato je deplasirana ona riječka navijačka, koja se toliko puta do sada mogla čuti kada je netko od omiljenih igrača (i trenera) otišao iz kluba: “ča te ni sram”. Jakirović dokazuje da ta fraza više nikoga ne može posramiti, više nikome ne znači ništa. Tempi passati, mai dimenticati. Prošla su nezaboravna vremena u kojima se držalo do nekih vrijednosti.
Što je posijao to će i požnjeti
Živimo nažalost u svijetu gdje smo se počeli čuditi, pa i smatrati šašavim, da ne upotrijebim kakvu primjereniju težu riječ, kada netko javno pokaže da drži do svoje časti, zadane riječi ili potpisanog ugovora. Kada, kao Radomir Đalović, kaže da mu je Rijeka previše dala da bi samo tako otišao.
Jakirović je, ne osvrnuvši se otišao, smatrajući svoj potez najnormalnijim mogućim.
Stari trener Rijeke i novi trener Dinama, naravno, krojač je svoje sreće. Što je posijao to će i požnjeti. I, ne treba dvojiti, kada mu istekne rok u Dinamu (a to će se dogoditi prije ili poslije) i počne tražiti novi klub, zbog ovog svog poteza vjerojatno neće snositi nikakve posljedice. Netko novi ili stari će ga angažirati jer, eto, tako je to u svijetu nogometa gdje bi i besprizorni Tuco (Eli Wallach) iz filma ‘Dobar, loš, zao’ zračio kao uzor moralnosti.
Na pravom tržištu, međutim, na tržištu prave ponude i potražnje, kojem je sastavnio dio i držanje do poslovne etike, Jakirović bi zapečatio svoju karijeru jer ga, tako prevrtljivog, nakon otkaza u Dinamu nitko tko drži do sebe više ne bi zaposlio.
Sve je manje poštovanja pravila tržišnih zakona, a o poslovnoj etici i da ne govorimo. Živimo u vrlom novom svijetu pomanjkanja ili relativizacije svih vrijednosti. Dragi moji naivci, koji još vjerujete u Djeda mraza i sretne završetke, odavno je sve na prodaju – pa i ljudska čast.
No, valja zaključiti ovu priču. Ovaj tekst nije moraliziranje, skandaliziranje ili žal za prošlim vremenima. Ovo je opis jednog detalja ružne stvarnosti s kojom se svatko od nas mora sam nositi.
