KOMENTAR NEVENA ŠANTIĆA

Neven Šantić: “Epilog podjele na ‘našu’ i ‘njihovu’ djecu

Ilustracija

Napad na učenike riječke Elektrotehničke škole u Puli uznemirio je, dijelom i sablaznio, javnost. Svi su odjednom zgroženi, svi osuđuju, ali nitko, ama baš nitko neće priznati barem dio svoje krivice u ovom barbarskom činu nedostojnom civilizacije na koju se pozivamo

Piše: Neven Šantić

Istina koju je ovaj slučaj razotkrio je toliko ružna da joj se malo tko usuđuje pogledati u lice.

Najprije, ovo je samo vrh ledenog brijega poticanja na nasilje i njegovo puzajuće glorificiranje, uz nemale zasluge dijela medija, s dobro upakiranom imbecilnom podjelom na “nas” (dobre, vrijedne, gotovo pa bezgrešne…) i “njih” (zločeste, glupe, lijene…), na “našu” i “njihovu” djecu. To sijanje neprijateljstava između regija, pa naposljetku i između gradova, koje počinje rivalitetom a vodi ka permanentnom nesamokritičnom veličanju “svog” i omalovažavanju “njihovog”, ide do točke usijanja.

Na sve se to najčešće odmahuje rukom

Na sve se to, naime, najčešće odmahuje rukom dok se ne dogodi pulski slučaj ili nedavno zabilježeni slučajevi nasilničkog otimanja djeci dresova suparničkih momčadi. Ili slučaj maturanata u Slavonskom Brodu koji su, uz asistenciju svoje nastavnice, sve samo ne duhovito u maskirnoj odjeći parafrazirali zloglasni ustaški pozdrav.

E, tada kada se dogodi slučaj, javi se moralizatorska javnost kojoj je to odjednom neprihvatljivo, koja to osuđuje, koja se zgraža, a da godinama nijemo promatra kako se ta hobotnica netpeljivosti i nasilja plete oko naših nogu, kako na naše oči rastu generacije koje u drugima i drukčijima vide samo neprijatelje, kako se na stadionima širom Hrvatske od onih koji eto tvrde da vole samo svoj klub skandira da se mrzi Rijeka, Zagreb, Split…nastavite niz…, da se mrzi ovo ili ono.

Čak i tamo gdje se diče civiliziranošću i tolerancijom, u sredinama poput Istre ili Primorsko-goranske županije, Pule ili Rijeke. No, zar je moguće nešto drugo u društvu posrnulih vrijednosti kakvo je naše koje se sve više mrvi da u krajnjoj liniji jedini način definiranja sebe i kakvog takvog zajedništva postaje negacija svojih susjeda?

Sami smo sebi dovoljni

Nažalost, lokalni patriotizmi, koji mogu pobuditi konstruktivnu ljubav prema svom gradu, svom zavičaju, sve češće se pretvaraju u najgoru verziju srednjovjekovnog kampanilizma koji, prema definiciji, kao uskogrudna, pretjerana privrženost zavičaju slabi, zastire ili onemogućuje razumijevanje i zanimanje za šira nacionalna, internacionalna, kulturna i slična pitanja.

Sami smo sebi dovoljni, važno je samo ono što se vidi s vrha “našeg” zvonika (kampanila), postaje poklič nesretnika koji ujutro mrze sebe a poslijepodne cijeli svijet. I sve je to zapravo samo umanjena da ne kažemo do kraja sužena verzija nacionalizma koji funkcionira po istom principu – postoje “mi” i “oni”, “naši” i “njihovi”, i koji godinama truje Hrvatsku.

Tko je onda kriv?

Tko je onda kriv za ovo što se dogodilo riječkim maturantima u Puli, klincima koji su poniženi ostali bez dresa kluba za kojeg navijaju, mladima ili starima koji bi se sutra mogli naći u sličnoj situaciji?

Najbolji bi odgovor bio – svi oni koji su godinama propuštali napraviti ono što su trebali, oduprijeti se vrijednostima koje razaraju i propagirati ono što vodi stvaranju i toleranciji. U te “sve” spadaju prije svih politika, nacionalna i lokalna podjednako, crkva, školstvo i obitelj.

Političari se ponašaju kao da ih se govor mržnje i sijanje neprijateljstava ne tiče (neki to i potiču) dok ne dođe kakav “slučaj” pa onda s visoka obećavaju riješiti problem, obično preko tuđih leđa.

A proteklih godina rijetko smo imali prilike čuti od lokalnih političara ono što je izjavio pulski gradonačelnik Filip Zoričić osuđujući nasilje i obećavajući akciju. Obično i oni, ne dajući na “svoje”, u tuđem oku vide trun a u svome ne vidi balvan.

Crkva se pak već godinama u Hrvatskoj ističe svime osim promicanjem osnovnog poslanja Kristove crkve – širenja ljubavi, a školstvo u velikoj većini (čast onim iznimnim nastavnicima koji još vjeruju u svoju profesiju) jedva da je više i obrazovna a svakako nije odgojna institucija.

Obitelj? Recimo to tako: ako se netko u svom domu ne nauči toleranciji prema drugima i izbjegavanju rješavanja problema nasiljem, možemo li od njega očekivati išta drugo do nasilje i mržnju?

Ne pomaknu li se ovi spomenuti “društveni faktori” s mjesta i odluče dugoročno ipak učiniti nešto da počnu rješavati ovaj veliki problem našeg društva, a još moguće i veći za buduće funkcioniranje države, loše nam se piše. Neki budući epilog podjele na “naše” i njihove” mogao bi biti još strašniji.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Views Views