Na svečanosti dolaska prvog broda na RGW kontejnerski terminal na Zagrebačkoj obali bili su i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković i ravnatelj Lučke uprave Rijeka Denis Vukorepa i ključni menadžeri tvrtki koje rukovode poslom. Svi bitni za projekt osim čelnice grada na čijem se teritoriju nalazi terminal – riječke gradonačelnice Ive Rinčić
Piše: Neven Šantić
Upadljivo je, dakle, da protivno dobrim običajima – i kada je riječ o svečanostima otvaranja objekata u koje je uložen državni novac ili privatni kapital – čelnik/čelnica ili barem predstavnik grada u kojem se to događa ne bude nazočan/nazočna na tom događaju, makar to bilo i simbolično. Time je zapravo samo potvrđeno da Rijeka ima dva gradonačelnika, u ovom slučaju gradonačelnicu i gradonačelnika.
U RGW-u su vjerojatno smatrali da nije potrebno pozvati gradonačelnicu izabranu voljom građana Rijeke koja upravlja kopnenim područjem grada kada imaju svoga „gradonačelnika”, ravnatelja Lučke uprave Denisa Vukorepu koji milošću države upravlja obalnim, gospodarski najvrjednijim, dijelom grada.
U tom duhu „podijeljenih ovlasti” bilo je upadljivo još nešto. Ministrovo naglašavanje zasluga države za sve nove projekte u Rijeci (cesta 403, otvaranje prostora za RGW da bi se iskoristili riječki lučki potencijali, buduća ulaganja u željezničku infrastrukturu…), što je sve točno, ali i izbjegavanje spominjana makar jednom riječju Grada Rijeke kao eventualnog partnera – barem u nekom od projekata – ili jednostavno vlasti grada u kojem se ti projekti realiziraju.
Paralelni slalom lokalne i državne vlasti
Ovaj paralelni slalom lokalne i državne vlasti dugoročno nije dobar. Ako se Rijeku urbanistički i razvojno ne sagledava kao cjelinu u kojoj je morska komponenta neodvojiva od kopnene, i ako svaka od dvije strane koje upravljaju određenim dijelom teritorija budu radile po svome, puni razvojni potencijali grada biti će ugroženi. Rijeka će ostati zarobljeni grad.
U sto dana nove izvršne vlasti na Korzu 16, a događaj od prije nekoliko dana na Zagrebačkoj obali to i potvrđuje, još nismo vidjeli pomak u otvaranju pregovora s Vladom u Zagrebu u interesu Rijeke i njenih građana. Vojko Obersnel je svojedobno slao protestne razglednice ministru Božidaru Kalmeti, Marko Filipović odustao je od strategije „pasivnog otpora” ali nije pokazao sposobnost poticanja suradnje s državnim vlastima, a od Ive Rinčić se očekuje da shodno svom programu otvaranja razvojnih perspektiva gradu upravo inicira takve kontakte i suradnju.
Gdje je zapelo? Nekoliko je mogućih razloga. A svi se svode na neodlučnost ili nesposobnost koalicije koja je stala iza Ive Rinčić da, u nedostatku dugoročno sigurnih ruku u Gradskom vijeću, odluči što zapravo želi, te kako i s kim to želi. Jer jedno je u kampanji obećavati a drugo upravljati složenim mehanizmom kao što je jedan grad, pritom posložiti prioritete i načine njihove realizacije.
HDZ se praktički nudi
Najlakši način da aktualna riječka vlast riješi problem s državom i osigura podršku svim razvojnim programima jest koalicija s HDZ-om. Ova stranka joj se praktički nudi, a Andrej Plenković bi, zajedno s Olegom Butkovićem, uložio sve što može u Rijeku da ostane zapisano kako je za njegovog predsjedanja strankom i vladom HDZ došao na vlast u ovom gradu. No, nema nervoze. HDZ strpljivo čeka da jednog dana i formalno postane dio riječke („kopnene”) vlasti kada već ionako preko Lučke uprave vlada pomorskim pojasom.
Na putu koaliranja s HDZ-om gradonačelnici stoje tri problema. Najprije, predizborno obećanje da neće koalirati sa SDP-om, HDZ-om i Listom Marka Filipovića možda je donijelo nešto više glasova koaliciji predvođenoj Ivom Rinčić, ali je sputalo njeno postizborno ponašanje. Vidjelo se to i prilikom izbora predsjednika Gradskog vijeća. Unatoč toga što su prihvaćene ruke vijećnika s „omražene” liste Marka Filipovića, nema osigurane političke stabilnosti. To bi jamčilo jedino otvoreno koaliranje sa SDP-om i njegovim partnerima odnosno s HDZ-om, upravo ono protiv čega se Iva Rinčić izjasnila u kampanji.
Drugi je problem što se Rinčić boji, sve da kod nje naposljetku prevlada racionalni politički stav i poput iskusnog političara radi dugoročne dobiti „zaboravi” na pokoje predizborno obećanje, da ne dođe na zao glas dijela biračkog tijela “da se ideološki preobratila i u Rijeci dovela na vlast HDZ”.
I treće, turbulencije unutar njene koalicije, gdje ima i ljevičara i desničara i liberala, i pragmatičara i sanjara, i kalkulanata i dobrodušnih zaljubljenika u Rijeku, dodatni su joj okovi u donošenju svake odluke – a kamoli ne one strateške o eventualnom prihvaćanju koalicijskog partnerstva s HDZ-om.
Vrijeme curi
Možda je došao trenutak da gradonačelnica stisne petlju i, ako joj dopuste njeni partneri, pozove u pomoć HDZ. To bi joj sigurno u naredne tri i pol godine donijelo stabilnost vlasti i očekivano nekoliko projekata koji bi proslavili njeno gradonačelnikovanje. A ako Rijeka krene naglo naprijed, tko zna, možda bi joj na sljedećim izborima i zadrti riječki antihadezeovci oprostili tu koaliciju.
U politici valja donositi odluke, svjesni da vam nikada svi neće pljeskati, da nećete uvijek biti popularni niti će te ikada moći svih zadovoljiti.
I treba znati živjeti s tim odlukama. To uostalom razlikuje političara od političkog amatera.
