Ostavka i odlazak ministra Zdravka Marića, hapšenje bivšeg ministra Tolušića i treće glasanje o povjerenju ministru Berošu, a sve se to dogodilo u tri dana, ponovno je uzburkalo političke vode te izazvalo erupciju komentara građana na portalima i društvenim mrežama.
Piše: Neven Šantić
Kada se tome dodaju druge brojne afere vladajuće stranke, aktualni zahtjevi sindikata za povećanje plaća zaposlenima na državnim jaslama (sindikata u privatnim firma ili nema ili šute), poskupljenja i to naročito benzina te inflacija, kuknjava radnika zbog malih plaća a poslodavaca zbog loših uvjeta poslovanja, stječe se dojam općeg kaosa i mimo više nego uspješne turističke sezone.
A da cirkus bude potpun, Vlada tvrdi da svima pomaže, da rješava sve probleme (uključujući cijenu goriva) te da praktički stanje države nikada nije bilo bolje i zapravo – nitko joj ne može ništa. Podržava je dovoljan broj zastupnika.
Ima li izlaza?
Ima li dakle izlaza iz ovih, prema mišljenju opozicije i dobrog dijela građana, bespuća političke zbiljnosti?
Ima, kao i u svakoj demokraciji ili zemlji koja želi biti demokratska. Od političkih stranaka se traži ozbiljan politički rad a ne prenemaganja i bacanje prašine u oči, a od birača… Što se očekuje od birača ostavimo za kraj.
Nadmudrivanja vlasti i opozicije sastavni je dio političke igre, ali ako na tome sve ostaje, jalov je to posao. Ako protiv sebe imate čvrstu vladajuću većinu, bespotrebne političke igre, uključujući tu i iniciranje glasanja o povjerenju ministrima pa i potpisivanje svakojakih inicijativa, nisu ništa drugo nego folklor. Ili još bolje, minimalan napor za pravdanje vlastite zastupničke ili uopće politički inicirane plaće.
Umjesto ovih igara, jakih i prejakih riječi u izjavama za javnost, širenja virtualnih memova, zbijanja šala i pošalica na račun HDZ-a preko društvenih mreža, opozicijskim bi političarima bilo bolje da zavrnu rukave i prionu poslu.
Kako?
Nuđenjem rješenja na temelju ozbiljnog političkog programa, te krvavim terenskim radom – fizičkim u obilasku “izborne baze” i virtualnim preko interneta – kako bi se biračima objasnilo što bi nam to trebalo da sutra bude bolje i kako bi to trebalo napraviti.
Plenkovićeva Vlada je na pola mandata, što znači da bi najkasnije za dvije godine trebali biti parlamentarni izbori, a niti jedna politička grupacija zastupljena u parlamentu još uvijek ne nudi nikakvav suvisli alternativni program postojećoj vlasti.
Sto i jedno pitanje lebdi nad glavama građana Hrvatske…
…od rata na manje od 1000 kilometara od naših granica i njegovih posljedica do ekonomskih i razvojnih problema koji nas čekaju u budućnosti – a opozicijske stranke, od desnice do ljevice, se više-manje bave zabavnim političkih folklorom umjesto da se znoje radeći.
Nigdje cjelovitog i koliko toliko provedivog programa, a još manje entuzijazma i želje zastupnika i aktivista opozicijskih političkih stranaka da, kako se to nekada govorilo, siđu među narod i objasne kako i u kom pravcu misle voditi zemlju. Iz hladovine ureda i vlastitog doma, čak i kad bi u rukama imali neki suvisli program, nema uspjeha u politici.
Pored ovakve anemične opozicije koja se zadovoljava verbalim ispadima i doskočicama HDZ doista može vladati stoljećima. Ukoliko se to želi promijeniti recept je dakle jednostavan: manje priče a više rada.
A birači? Mogu se prazniti na društvenim mrežama, mogu o političarima misliti što god žele, ali kada dođe vrijeme da sljedeći puti glasaju neka isključe emocije i simpatije, pročitaju tko što nudi, izaberu ono što im je najbliže i poslije, ako pobijede oni za koje su glasali, inzistiraju da se to i provede.
Ukoliko ne pobijede “njihovi” trebaju davati podršku “svojima” ukoliko su to radom zaslužili i pritiskati vladajuće.
Oni koji ne glasaju neka šute, skriveni iza lažne utjehe da se ionako ništa ne bi promijenilo.
