Riječka gradonačelnica Iva Rinčić može biti presretna kako je bez problema prošao gradski proračun za 2026. godinu. Nije bilo nikakve drame ni dramatskog naboja
Piše: Neven Šantić
Štoviše, gradonačelnica je prihvatila gotovo sve amandmane, čak i od grupacija koje su naknadno bile suzdržane kod glasanja o proračunu. Školski primjer političke uključenosti.
Ipak, u gotovo idiličnoj atmosferi, gdje je vladajuća koalicija bila na svojim, a oporba na svojim pozicijama, unatoč razlikama u pogledima i stavovima (uz veliko međusobno uvažavanje), valja izdvojiti dva trenutka u neskladu s većim dijelom rasprave o proračunu. Ti su trenuci pokazali da riječku gradonačelnicu, koja je naposljetku izglasavanjem proračuna doista dobila prvu veliku bitku, do kraja mandata i dalje očekuju velike kušnje.
Odbijanje amandmana Možemo!
Najprije je riječ o njezinom odbijanju amandmana Možemo! za znatnije povećanje sredstava potrebnih za sufinanciranje liftova u stambenim zgradama (s 35 na 200 tisuća eura) kojega je Gradsko vijeće u konačnici ipak prihvatilo.
Vijećničko prihvaćanje njihovog amandmana poslužilo je Možemo! za još jedan ubod prema gradonačelnici. Spočitnuli su joj, naime, da je prethodno predloženih 35 tisuća eura za liftove „PR solidarnost”, drugim riječima samo propagandna stavka, te da je time došla u nesklad svoje lanjske priče priče od početka predizborne kampanje – da su joj u fokusu građani i da se želi baviti njihovim konkretnim problemima – i onoga što konkretno radi.
Očito u timu gradonačelnice nisu prepoznali važnost ovog projekta za mnoge građane, pogotovo starije i slabo pokretne, kojeg je inicirala država i koji kreće sljedeće godine.
Ostaje dojam da će većina stvari biti rješavana ad hoc
Ali ovaj primjer ukazuje i na još nešto, a ne samo na raskorak između onoga što se govori i onoga što se može ili želi napraviti.
Riječ je o tome da riječka izvršna vlast nema konkretan popis i vremenski okvir (terminski plan) aktivnosti za čitavo vrijeme trajanja mandata, kako bi i vijećnici i građani znali što mogu očekivati i eventualno na vrijeme reagirati ako smatraju da nešto treba ispraviti. Ovako ostaje dojam da će većina stvari biti rješavana ad hoc a ne planski s dugoročnim efektom.
Drugi važan trenutak na sjednici dogodio se kada je Josip Ostrogović objašnjavao zašto HDZ neće glasati za proračun. Pojedinačno najveća oporbena stranka u riječkom parlamentu bila je protiv jer je „proračun na tragu proračuna Marka Filipovića i SDP-a”.
Doista, kada se pogleda u cjelini, riječki gradski proračun, iako nikada veći, ni izbliza nije „revolucionaran” – kako se to moglo očekivati od ekipe okupljene oko gospođe Rinčić na temelju njihovih predizbornih i postizbornih obećanja. Izrada toliko očekivane projekte dokumentacije za vrtiće, škole i kvartovske garaže, osnivanje Zavoda za prostorno upravljanje, te smanjenje stope poreza na dohodak skromni su doprinosi „revolucionarnosti” proračuna.
Gotovo polovica proračuna ide za plaće zaposlenih
Istini za volju, kad gotovo polovica proračuna od 237 milijuna eura ide za plaće zaposlenih (gradska uprava i proračunski korisnici), uz još niz zadanih troškova, teško je manevrirati i preko noći revolucionirati proračun.
Svejedno, čini se da ovaj proračun nije pokazao strukturni pomak u izradi proračuna ili vidljive promjene koje bi dokazale „revolucionarnost” nove riječke vlasti i najavljeni „novi smjer razvoja grada”. Vidi se tek pokoja mrvica nagovještaja…
Riječju, riječka vlast moći će s veseljem proslaviti Božić i Novu godinu. Dobila je vrijeme i prostor za daljnji rad.
Ali, unatoč svemu, u odnosu na obećano, premalo je unutar proračuna signala željno očekivanog „novog riječkog razvojnog ciklusa”. Ma koliko se vlast trudila govoriti suprotno.
Traže se djela a ne riječi.
(U sjećanje na gradskog vijećnika Zdravka Ivankovića, zaljubljenog u Rijeku i sve riječko)
