Druga radna sjednica riječkog Gradskog vijeća pokazala je dvije stvari: da postoje stranke u Vijeću koje će stalno disati za vratom gradonačelnici Ivi Rinčić i njenoj garnituri na vlasti, te da nije SDP izgubljen u vremenu i prostoru
Piše: Neven Šantić
Najprije o oporbi u riječkom Gradskom vijeću a onda nekoliko riječi i o SDP-u.
Vlast se u bilo kojem predstavničkom političkom tijelu ili u javnom prostoru može kritizirati odnosno napadati različitim argumentima. To je bit političke borbe i demokracije.
Možemo! Rijeka kao Robin Hood
Ideološki je to ovih dana učinila stranka Možemo! kada je kritizirala izmjene poreznih stopa jer pogoduju najbogatijim Riječanima. Naravno da će porezne olakšice uvijek najviše osjetiti oni bogatiji, ali sve kada bi to bila i drastična razina nejednakosti (što nije), ne bi li bilo dobro da Rijeka postane atraktivna (pa i zbog poreznih olakšica) visoko kvalificiranim stručnjacima da dođu u Rijeku – ili ne odlaze iz nje?
Zapravo, pravi je motiv ove mjere poruka investitorima da poslovno okruženje u Rijeci postupno postaje sve bolje, što međutim ne priječi Možemo! da i u buduće zastupa slabije plaćene skupine stanovništva. Netko i to mora.
PGS je pak kritizirao najavu poskupljenja cijena usluga Čistoće koje su za grad veličine Rijeke na neodrživo niskoj razini. To sigurno znaju i u ovoj stranci, premda još nije predočena obećana “dubinska analiza” rada te gradske tvrtke.
Nitko Ivu Rinčić i njene suradnike nije potezao za jezik kada su odgađali odobrenje povećanja cijena usluga Čistoće “dok se ne završi dubinska analiza tvrtke”. Pa kada su vidjeli da će vrag odnijeti šalu s još većim gubicima ovog komunalnog društva, odlučili su pokrenuti proceduru za povećanje cijena bez objavljivanja analize. A to su Tea Mičić Badurina i Ana Trošelj jedva dočekale da poentiraju.
Izostanak javnih sjednica kolegija gradonačelnice
Slično je i s oporbenom kritikom vlasti zbog izostanka javnih sjednica kolegija gradonačelnice odnosno gradske izvršne vlasti. Da bi se riječku vlast optužilo za “dvostruke standarde”, dovoljno je bilo citiranje svojedobe izjave tada oporbenog vijećnika Vedrana Vivode a danas zamjenika gradonačelnice, upućene Marku Filipoviću zbog zatvorenih sjednica svog kolegija.
Vivoda je tada rekao Filipoviću “da manje sluša PR stručnjake i da se prestane baviti egom i brigom što će novinari objaviti o njemu”, kao i to “da ovaj grad ima većih problema od gradonačelnikovog ega”. Ana Trošelj je, ne bez cinizma, primijetila da bi Vivoda sada taj savjet bi mogao dati i šefici Ivi Rinčić.
Kako god bilo, Iva Rinčić i društvo imaju aktivnu oporbu. Nebojša Zelič, Tanja Mičić Badurina i Ana Trošelj odnosno Možemo! i PGS prednjače dok se HDZ drži na distanci čekajući svojih pet minuta.
A SDP…
Doista, što je sa SDP-om, desetljećima vladajućom strankom u Rijeci, od koje se očekivalo da nakon izbornog poraza – uzrokovanog prije svega pucanjem u vlastitu nogu – agilno iz oporbenih klupa krene u nezaustavljiv pokušaj ponovnog dolaska na vlast? Gdje je nestao riječki SDP u Gradskoj vijećnici i izvan nje?
Ne treba ponavljati da su na naplatu došli dugogodišnji loši kadrovski i organizacijski potezi. Prije svega, uljuljkivanje u mantru da će građani Rijeke na neviđeno i dalje podržavati SDP što god ova stranka radila. A tu su i druga slična samozavaravanja, uključujući i ono da se Marko Filipović neće osvetiti jer je izbačen iz igre.
Sve to zrcali se u višemjesečnoj nemogućnosti stranačkog povjerenika da nađe ljude koji će voditi Gradski odbor stranke i udahnuti novi život riječkom SDP-u. Neki članovi nemaju kvalitetu, neki ne žele preuzeti odgovornost, neki nemaju političkog iskustva a neki potencijalni kandidati moguće su duboko skriveni među članstvom i nema putokaza da dovede do njih. (A da, po uzoru na gradsku vlast, u ovoj stranci angažiraju ‘headhunters’ agenciju?)
Posrnuće SDP-a u Rijeci najbolje pokazuje odluka Sandre Krpan da prestane biti gradska vijećnica i ubuduće prilično lagodno djeluje jedino kao saborska zastupnica. Umjesto da se za svoj i izborni neuspjeh SDP-a iskupljuje u riječkoj gradskoj vijećnici, boreći se kao lavica i rječju i djelom – izabrala je oporbenu zavjetrinu Sabora. Tobože da bi se “borila za riječke interese”.
Da je pripadnica vladajuće koalicije, povjerovali bi u njenu moć da se izbori za riječke interese, mada je to pored Olega Butkovića – koji je praktički godinama glavni promotor riječkih interesa – gotovo nemoguće. Zato njezin izgovor “borbom za riječke interese” da se makne iz političkog života grada ne vrijedi ni pišljiva boba.
Ukratko, vrijeme curi a riječki SDP nastavlja tonuti…
