Imidž je postao glavni sastojak politike. Ako u javnosti loše stojite, ako građani o vama misle sve najgore, ne pomaže vam ni da se ubijete od posla radeći 24 sata dnevno za javno dobro
Piše: Neven Šantić
A kako već živimo u doba interneta neslućenih mogućnosti, predvođenih društvenim mrežama i AI tehnologijom, za političarku ili političara koji drži do sebe ulaganje u vlastitu promociju korištenjem spomenutih pomagala je obavezno. Štoviše, minimum potrebnog za političku opstojnost.
Iva Rinčić ništa ne prepušta slučaju
Za razliku od Marka Filipovića koji je potpuno zanemario ovakav vid zidanja svog imidža, Iva Rinčić ništa ne prepušta slučaju. Filipović je mislio da je dovoljno da se za njega lobira ili ga se savjetuje (Ivica Lukanović jedno vrijeme), da se pred novinarima pojavi na mjestu gdje se nešto gradi ili otvara, da to prenesu mediji uključujući i gradske portale, te da će na taj način njegov ugled u javnosti biti ako ne cementiran – a ono barem upečatljiv. I da će kod narednih izbora građani to znati cijeniti. Ovogodišnji izbori su pokazali koliko je bio u krivu.
Gospođa Rinčić zna da staromodno prezentiranje u medijima više nije dovoljno. Pojavom društvenih mreža i ostalih tehnoloških čudesa u eteru se vodi pravi gerilski rat. Uz dobronamjerne sudionike internetske javne rasprave, bez obzira na čiju će se stranu staviti (rasprava se i vodi jer ne misle niti trebaju svi misliti isto), namnožili su se, naime, trolovi svih vrsta. Njima nije ni do rasprave ni do boljitka zajednice. Svrstani na nečiju stranu – pljuju po onoj drugoj.
Bitno da imate nekoga tko će za vas „ratovati” na internetu
U takvoj „klimi” je bitno da imate nekoga tko će za vas „ratovati” na internetu, širiti o vama „dobar glas”, boriti se protiv trolova koji su protiv vas i, ako treba a najčešće treba, organizirati vlastite trolove koji će nadjačati „protivničke”. Za takvu vrstu borbe potrebna su, kako kažu u gradskoj upravi, specijalizirana i stručna znanja.
I zato riječka gradonačelnica Iva Rinčić ima pravo, ako ima mogućnosti, angažirati vanjske agencije koje će joj donijeti željeni efekt. Točnije, prezentirati njen rad, a mjesto gradonačelnice je institucija, u najboljem mogućem svjetlu.
Ostaju dva pitanja
No, ostaju dva pitanja. Prvo je formalno, i tiče se suptilnog izbjegavanja javne nabave na način da su sklopljene „dvije ugovorne suradnje u području strateškog komuniciranja te koordinacije komunikacijskih aktivnosti i javnog informiranja”. Naime, svaka je suradnja s dva obrta ugovorena na nešto manji iznos od onoga (7.000 eura) koji bi spriječio izravno ugovaranje i odveo cijeli posao u sferu proste javne nabave. To svakako nije dobro za imidž gradonačelnice (ali se da „ispeglati” od strane spomenutih „obrta za online aktivnosti” što se na društvenim mrežama već može vidjeti), koja je o sličnim stvarima često moralizirala dok je bila u oporbi.
Bilo bi vjerodostojnije da je gradonačelnica sklopila godišnji ili višegodišnji ugovor s jednom tvrtkom nakon odabira putem sustava jednostavne javne nabave. Ako ima povjerenja u agenciju koja je sudjelovala u njenoj kampanji, tko bi joj zamjerio da je naposljetku odabrala upravo nju bez obzira tko se još natjecao (uostalom, cijena nabave ne mora biti presudna kod odabira izvođača jer postoje i drugi parametri kroz koje se ocjenjuje ponuđače)?
Umnožava se broj ljudi koji rade za gradsku upravu
Drugo pitanje važnije je za funkcioniranje gradske uprave. Odsjek za odnose s medijima tek je jedan segment, znali smo čuti ranije, glomazne riječke uprave. U odgovoru na novinarska pitanje o potrebi suradnje s vanjskim agencijama kad postoji spomenuti Odsjek, koji je stigao s Korza 16, daju se razabrati dvoje stvari. Da su postojeće zaposlenici (njih sedam) ionako pretrpani poslom informirajući Riječane o tome što se u Gradu radi, a navrh svega „stvaranje posebno dizajniranih sadržaja, osmišljavanje kampanja ili upravljanje komunikacijom u kriznim okolnostima zahtijeva dodatne kompetencije koje se ne razvijaju u okviru redovitih službeničkih zadataka”. Pa se zato „za takve projekte povremeno angažiraju vanjski stručnjaci s odgovarajućim iskustvom, kako bi se osigurala što kvalitetnija, suvremenija i učinkovitija komunikacija s građanima”.
Dakle, umnožava se broj ljudi koji rade za gradsku upravu (ako i nisu u njoj stalno zaposleni), drugim riječima, birokracija raste. Nisam siguran da je to u skladu sa samoprezentacijom nove gradske vlasti, kao što nisam siguran ni da su zaposleni na poslovima informiranja i javnog komuniciranja toliko opterećeni da ih se ne bi moglo osposobiti (kroz „stjecanje novih kompetencija”) i za „peglanje” imidža gradonačelnice. I to uz obučavanje i superviziju, naravno uz manju naknadu, iste agencije koja to čini sada. Nije to atomska fizika.
Ili je riječ o nečem drugom?
Ili je jednostavno riječ o nečem drugom. Da gradonačelnica nema povjerenja u (sve) zaposlene u gradskoj upravi koje je nemoguće samo tako zamijeniti „boljima i lojalnijima”. Pa će se ići u paralelne vanjske suradnje, i kad treba i kad ne treba, i za mnogo veće novce, i po pitanjima koji se tiču i svih drugih gradskih odjela i odsjeka. Tek to će u perspektivi koštati gradski proračun.
Da je dosljedna svojim dosadašnjim istupima o brojnosti i kvaliteti gradske uprave, aktualna riječka vlast trebala bi pola gradskih službenika proglasiti tehnološkim viškom, prepoloviti broj zaposlenih i za pojedine neophodne poslove angažirati vanjske suradnike.
Ali, za sada ništa od toga. Ne bi bilo dobro po imidž gradonačelnice i nove vlasti.
