Desnica se ponovno vraća na vlast u Italiji. I to ona tvrda, koja biračima prodaje bolju prošlost tvrdeći (lažno) da ima recept za sjajnu budućnost.
Piše: Neven Šantić:
Može li se onda to talijansko desničarenje, koje je oduvijek poprijeko gledalo na istok žaleći zbog napuštanja dijelova Jadrana, odraziti na sutrašnje odnose Italije i Hrvatske?
Prije konačnog odgovora valja najprije posložiti talijanske izborne kockice. A one kažu da su ljevica i centar prošli loše, i da je takoreći do jučer ridikulozna nacionalistička stranka, Braća Italije, osvojila čak 26 posto glasova, te je zajedno s ksenofobno-populističkom Legom i konzervativnom Berlusconijevom Forza Italija u mogućnosti formirati vladu.
A na čelu te vlade naći će se čelnica Braće Italije, njihova “sestra” Giorgia Meloni.
Meloni uzrok mogućih zebnji s ove strane Jadrana
I upravo je Meloni uzrok mogućih zebnji s ove strane Jadrana, da je momentalno reagirao i predsjednik IDS-a Davor Paus, upozoravajući na opasnost radikalizacije talijansko-hrvatskih odnosa, čega je natruha bilo i u predizbornoj kampanji.
U čemu je problem s Meloni?
U tome što je govorila i pisala da Istra i Dalmacija trebaju biti vraćeni Italiji, a nije štedjela lijepih riječi ni na račun Benita Mussolinija čiji je režim ostavio ne baš lijepi trag upravo u Istri I Dalmaciji.
Kada netko tvrdi da je Mussolini bio dobar političar jer je sve što je radio – radio za Italiju, pa i kada se poslije ponešto korigira tvrdeći da je znao raditi i “pogreške”, onda je riječ o dugoročno opasnom političaru odnosno političarki, koja će iz taktičkih razloga – kao premijerka – to prestati javno govoriti, ali neće to stvarno prestati misliti. Pogotovo kada se nađe u situaciji da mora vući neke poteze koji se, primjerice, tiču Slovenije i Hrvatske.
Talijanski povjesničar ‘ogolio’ Mussolinija
S tim revizionističkim mitom da je Mussolini bio dobar političar koji je tek ponekad napravio i pokoju grešku, a koji je naročito posljednjih godina sijan po Italiji čemu je naposljetku dokaz i uspjeh Braće Italije, uhvatio se u koštac talijanski povjesničar mlađe generacije Francesco Filippi. Talijanski izdavač “la Repubblica” objavila mu je 2019. godine knjigu “Mussolini ha fatto anche cose buone” (Musolini je radio i dobre stvari), s podnaslovom “Le idiozie che continuano a circolare sul fascismo” (Gluposti koje i dalje kruže o fašizmu).
Ukratko, u osam poglavlja knjige od 124 stranice koju bi bilo dobro jednog dana prevesti i na hrvatski, Filippi s brojnim podacima i dokazima demontira sve laži o tobože dobrim stvarima koje su duce i njegov režim napravili, od socijalne sigurnosti i izgradnje preko zakonodavstva do melioracije i ekonomske politike.
Iza svega je zapravo, kaže Filippi, stajala korupcija i privilegirana fašistička elita, a i ono što je pokrenuto u 21 godinu fašističkog režima, i loše bilo izvedeno, temeljilo se na planovima prethodne vlasti. Bio je to parazitski a ne stvaralački režim, pa danas voditi politiku u Mussolinijevom duhu, koliko god je “modernizirali” na način Giorgie Meloni, nužno vodi u propast. Prije ili kasnije.
Što, nam dakle, može donijeti premijerka koja duboko vjeruje u mitove o Mussoliniju i koja još uvijek sanja (?) o ponovnom talijanskom pripojenju Istre i Dalmacije? Kratkoročno ništa dramatično, a dugoročno potencijalno otvaranje starih političkih rana.
Meloni je dovoljno inteligentna da će kao premijerka zatomiti radikala u sebi, pogotovo se neće otvoreno sukobiti s članicom Europske unije i dovesti u pitanje međunarodno sklopljene ugovore u kojima su definirane i granice zemalja. Diplomatski, dakle, ne treba očekivati neke bitne promjene. Međutim, možemo očekivati ipak nešto lošiju ukupnu političku atmosferu, jer ni Meloni neće moći kontrolirati svakog od svoje, ovaj put, brojne zastupničke “braće”, koji bi u dogledno vrijeme mogli potpiriti po koji požar i kada je Hrvatska u pitanju.
Italija treći hrvatski susjed gdje su na vlasti desni populisti
Najgore je u svemu tome što je, u ovim opasnim vremenima nakon ruske invazije na Ukrajinu, Italija nakon Mađarske i Srbije treći hrvatski susjed gdje su na vlasti desni i nacionalistički orijentirani populisti. A njihovi pandani imaju sve više uspjeha i drugdje u Europi.
Izbezumljeni birači sve više vjeruju prodavačima magle, kao što su to činili između dva svjetska rata. Demokracija od kraja Drugog svjetskog rata nikada nije bila ugroženija u Europi nego što je sada.