Rijeka kreće u rat protiv vandalizma. Tako se može zaključiti iz posljednjih istupa gradonačelnice Ive Rinčić i njenog tima
Piše: Neven Šantić
Pravna podloga za to već postoji. Od 2020. godine, još od doba vladavine Vojka Obersnela, Rijeka ima Akcijski plan za sprječavanje vandalizma kojim su predviđene preventivne i represivne mjere, uključujući videonadzor. Povremeno je nešto i napravljeno, zabilježene su neke akcije čišćenja grafita te postavljeno više kamera, ali uglavnom je akcijski plan provođen kampanjski i netemeljito.
Sada su kap prelili grafiti mržnje s kojima je išaran cijeli grad. Kreće se u sustavno uklanjanje tih ali i drugih grafita. A premlaćivanje maloljetnika u centru grada prije nekoliko dana dodatno je alarmiralo gradsku vlast da nešto radikalnije treba učiniti kako Rijeka ne bi počela ličiti na one devastirane američke gradove u kojima je i Bog rekao laku noć.
I nisu u pitanju samo grafiti i nasilje
I nisu u pitanju samo grafiti i nasilje. Uništavaju se dječja igrališta, plakatira se na svim mogućim površinama, odlaže se smeće gdje se kome prohtije, šaraju se prometni znakovi, razbijaju se kontejneri za smeće… Nastavite niz.
Svjedoci smo da ne samo u centru grada nego i u svim kvartovima „nepoznati počinitelji” daju sebi oduška i šaraju što god i kako god stignu. Mjestimično su išarani čak i murali s temama grada oslikani u pothodniku između Palače Modello i Gradske tržnice, pa se postupno i ova plemenita ideja o umjetničkom oslikavanju javnih površina može pretvoriti u nakaradu.
Mogu li komunalni redari i gradska uprava, uz pomoć građana, doista stati na kraj šaranju po gradu? Može li se stati na kraj „pametnjakovićima” poput onog sa Srdoča, koji je nakon uklanjanja grafita s pročelja jedne tamošnje zgrade ponovno uzeo boju u ruke i napisao „đaba ste krečili”. Ukratko, može li Rijeka dobiti rat protiv vandalizma?
Ako ne bude upornosti – teško.
Teorija razbijenih prozora
Početkom 1980-ih dvojica američkih autora razvili su teoriju razbijenih prozora (Broken windows) koju sam već bio spomenuo na ovom mjestu prije nekoliko godina. Ona pojednostavljeno kaže da vidljivi znakovi kriminala, asocijalnog ponašanja i građanskog nereda stvaraju gradski okoliš koji ohrabruje budući kriminal i nered. I zato treba djelovati da se ti znakovi asocijalnog ponašanja uklone.
Drugim riječima, ako u nekom gradu postoji zgrada na kojoj je razbijen jedan ili više prozora, ukoliko prozore nitko ne popravi i oni ostanu razbijeni, postoje velike šanse da će vandali razbiti i ostale prozore. Ili, ako neka osoba baci smeće na ulicu i nitko ga ne pokupi, i ostali ljudi će početi bacati smeće, tako da će nakon nekog vremena ta lokacija postati smetlištem.
Autori su teorije dokazali na primjeru New Yorka. Na poziv gradskih vlasti, odredili su podzemnu željeznicu kao područje u kojem se grafiti više neće tolerirati. Nakon stalnog čišćenja grafita, podzemna željeznica se prestala vandalizirati na ovaj način.
Bilo je kasnijih kritika da su vlasti New Yorka, pogotovo policija, ovu teoriju, doduše i na zgražanje samih autora, pretvorili u podlogu za veću represiju među građanima, pogotovo u kvartovima poznatim po asocijalnim pojavama. No, za to nije bila kriva teorija nego policija.
Poanta je, i prema mišljenju samih autora teorije, na upornosti gradskih vlasti da stalnim aktivnostima ne dozvole da im se grad pretvori u ruglo, što bi dugoročno trebalo voditi smanjenju asocijalnog ponašanja i ljepšem izgledu grada.
Nadajmo se da će gradska vlast ustrajati
Za “popravljanje razbijenih prozora”, naravno, osim upornosti treba i novaca. To će sve koštati, ali košta i sve ono ostalo što pridonosi ljepšem izgledu grada i atmosferi u kojoj će svaki građanin biti ponosan na grad u kojemu živi.
Nadajmo se da će gradska vlast ustrajati. No, neće uspjeti ako ne bude imala podršku građana koji neće okretati glavu kada vide da se po gradu događa bilo što neprilično.
Bez odgovornih građana neće biti ni grada kojim se hoćemo dičiti.
