U mnogim publikacijama piše da je prva dionica autoceste Rijeka-Zagreb otvorena 1971. godine, no to nije točno
Piše: Neven Šantić
Ondašnji predsjednik Sabora Socijalističke republike Hrvatske Jakov Blažević, presjecanjem vrpce na Gornjoj i Donjoj Orehovici, pustio je u promet 11 kilometara dugu dionicu Orehovica- Kikovica na današnji dan prije pedeset godina, 9. rujna 1972. godine.
Bila je to prva završena dionica jedne autoceste u Jugoslaviji uopće, a bila je predviđena i kao dio riječke obilaznice koja se u to doba počela planirati. Kako stoji u izvještajima s otvaranja, nakon svečanosti formirana je kolona od nekoliko stotina automobila, autobusa i kamiona koji su prošli autocestom.
Dovršenje druge dionice autoceste Rijeka-Zagreb od Karlovca do Zagreba u dužini od 45 kilometara bilo je predviđeno, i ostvareno, u studenom 1972. godine, pa je tih ukupno 56 kilometara predstavljalo 39 posto projektirane nove autoceste.
I to nije bilo sve
Istovremeno je puštena u promet i 37 kilometara duga ‘Petrolejska cesta’ od Urinja do Rupe, koja je, s jedne strane, rasteretila usko gradsko prometno grlo pogotovo u turističkoj sezoni, a s druge premjestila prijevoz opasnih tereta iz centra grada na periferiju što je bilo važno i zbog sigurnosnih razloga.
Tadašnja riječka gradonačelnica Neda Andrić održala je na otvaranju dionice Orehovica-Kikovica govor u kojem nije krila optimizam zbog kvalitetnog prometnog povezivanja Rijeke sa zaleđem, ali i nagovjestila kakvi se crni oblaci mogu nadviti nad Rijeku i njeno gospodarstvo ako se autocesta prema Zagrebu ne bude realizirala kako je planirano.
Naime, gledajući to iz rakursa gospodarskog jačanja Rijeke, ona je smatrala da je dionicom Orehovica-Kikovica započela trasa najsuvremenijeg cestovnog povezivanja riječke luke sa Zagrebom, ostalim dijelovima Hrvatske i Jugoslavije, te sa “cjelokupnim gravitacijskim područjem centralne Europe”. Pritom je apelirala da se autocesta nastavi graditi prema Kuku i Gornjem Jelenju te da se za to moraju osigurati sredstva.
“Kašnjenje u izgradnji i u povezivanju s magistralim putovima Europe moglo bi imati nesagledive posljedice u skretanju robnih i putničkih tokova s tog prirodnog pravca prema drugim pravcima koji su bolje prometno opremljeni”, bile su njene riječi koje je zabilježio Novi list, a koje najbolje odražavaju značaj prometnica za razvoj Rijeke i njene zebnje ako se to ne ostvari.
Zapuhali su neki drugi politički vjetrovi
I dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi. U to vrijeme zapuhali su neki drugi politički vjetrovi i odjednom, kada je završena dionica od Karlovca do Zagreba, na razini Jugoslavije autocesta Rijeka-Zagreb više nije bila prioritet, kao ni ravničarska željeznička pruga na istom pravcu.
A dodamo li tome da je dva mjeseca prije slavlja na Orehovici i otvaranja prve dionice jednog autoputa u tadašnjoj Jugoslaviji, Slovenija odbila prijedlog Hrvatske za direktnu trasu autoceste Rijeka-Trst, nudeći, kao i trideset godina kasnije, povezivanje preko Postojne, Rijeka se našla u svojevrsnom prometnom škripcu. Konkurentnost njene luke u odnosu na druge europske luke je drastično pala.
Nakon izgradnje prve dvije dionice, godine 1982. u promet se pušta kao poluautocesta.
Trebat će čekati do 22. listopada 2008. godine kada je premijer Ivo Sanader otvorio puni profil autoceste Rijeka-Zagreb, u dužini od 146,5 kilometara, koja je koštala više od 661,5 milijuna eura.
Ali, nema još ni ravničarske željezničke pruge a ni Slovenci se baš ne ubijaju napraviti autocestu od Postojne do Rupe kako bi se olakšalo povezivanje Rijeke sa Zapadom.
Možemo se samo zapitati gdje bi danas gospodarski bila Rijeka da su prometni projekti osmišljeni krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća doista bili ostvareni…
