Dok svjedočimo velikim prometnim gužvama u Hrvatskoj, uključujući i one oko Rijeke i Krčkog mosta, valja se prisjetiri da je najgušći promet u Rijeci usred turističke sezone zabilježen 15. kolovoza 1972. godine kada je kroz centar grada prošao apsolutno najveći broj automobila u povijesti grada
Piše: Neven Šantić
Tog je dana, naime, kroz riječki centar prošlo 75.000 vozila, odnosno prosječno 3.125 svakog sata!
Zanemarimo li noćne sate, kada je promet ipak bio znatno rjeđi ili ga nije bilo, te uzmemo li u obzir samo najfrekventnije razdoblje od 7 do 19 sati, brojke govore da je uskim koridorom kroz Rijeku tog dana prolazilo svakog sata prosječno nestvarnih 6.250 vozila.
Jednostavno, ne samo Riječani za kretanje s jedne strane grada na drugu nego ni u to doba sve brojniji turisti, koji su stizali sa zapada i odlučili ljetovati južnije od Rijeke, nisu imali izbora. Niz ulica od Preluka do Plumbuma bila je jedina prometnica, a Rijeka prometno najzagušeniji grad s Titovim trgom kao najzagušenijom prometnom točkom u ovom dijelu Europe, s gustoćom prometa na kojoj bi prijestolnici Kvarnera pozavidio i njujorški Manhattan.
Postupno su se počela ukazivati prometna rješenja
Postupno su se počela ukazivati prometna rješenja koja će rasteretiti centar grada, ali je bilo potrebno skoro pedeset godina da stvari u potpunosti sjednu na svoje.
Najprije je mjesec dana od povijesnog prometnog rekorda, 11.rujna 1972., uz prvu dionicu autoceste u Jugoslaviji (Orehovica-Kikovica) otvorena i 37 kilometara duga Petrolejska cesta od Rupe do Urinja koja će godinama igrati ulogu kakve-takve riječke zaobilaznice. Posebno kada je riječ o cisternama koje su u to doba svake tri minute prolazile centrom grada.
Ubrzo je bio gotov i novi (treći) most preko Rječine koji je spojio Školjić sa sušačkom stranom, a počele su i pripreme za izgradnju istočnog izlaza, od kazališta prema Piramidi, s mostom preko Mrtvog kanala i Rječine. Međutim, ovaj važni prometni koridor završen je tek u srpnju 1979. godine (južni krak) odnosno 1983. (sjeverni krak – Kumičićeva).
Gradu je trebala prava zaobilaznica
Sve to ipak nije bilo dovoljno da, sa sve većim brojem automobila samih Riječana i rastom turističkog prometa, Rijeku pretvori u raj za vožnju. Gradu je trebala prava zaobilaznica. A ona se gradila sporo i u etapama.
Trebalo je čekati do 1988. godine da bude dovršena zaobilaznica od Diračja do Orehovice, i to sa po jednom voznom trakom u svakom smjeru, no onda je tranzit kroz Rijeku premješten iz centra grada na Gornju i Donju Vežicu, odakle se preko Plumbuma nastavljao put ka Kostreni, ili obratno zavisno iz kog pravca dolazite.
Veliki je pomak u rasterećenju prometa u gradu napravljen kada je, nažalost gotovo 19 godina poslije, bila zgotovljena dionica do Sv. Kuzma pa je Vežica konačno prodisala. A najveći bio je kada je 2008. godine zaobilaznica dovršena u punom profilu brze ceste s po dvije prometne trake sa svake strane.
Državna cesta D404 od centra grada do čvora Draga dovršena je 2011. godine, a nastavak autoceste (zaobilaznice) prema Križišću i raskršću za otok Krk dovršen je 2013. godine i to bi, za sada, bilo to.
Zašto je Rijeka desetljećima bila bila prometno zapostavljena?
Za posebnu je priču rasprava o tome zašto je Rijeka kao glavna hrvatska (jugoslavenska) luka desetljećima bila prometno zapostavljana, uključujući tu – pored zaobilaznice – i porođajne muke autoceste prema Zagrebu i (planirane prema) Trstu. Je li problem uvijek bio samo u nedostatku novca i jesu li Riječani na funkcijama u doba Jugoslavije i Hrvatske mogli ubrzati stvari!
No, sada kada je pred otvaranjem državna cesta D403 čini se da je Rijeka, poslije više od pedeset godina traganja za prometnim kamenom mudraca, konačno prometno kompletirana.
Barem koliko to može biti grad takve prirodne konfiguracije da nema ni jednostavnih ni jeftinih ni idealnih prometnih rješenja.
