Za razliku od Italije, u Hrvatskoj se pomorsko dobro ne može privatizirati. Tako stoji i u najnovijoj verziji zakona koji regulira tu problematiku. Pristup moru je zajamčen svakom građaninu Republike Hrvatske i svakom turistu ma od kuda dolazio
Piše: Neven Šantić
Zato su građani i turisti bili zbunjeni kada su vidjeli da je plaža hotela Hilton na Costabeli svojedobno ograđena, a ograda se prostire čak i u more. Znači li to da je Hilton, pitaju se Riječani i turisti i ove godine, ipak uspio privatizirati „svoju” plažu pa prema tome i pomorsko dobro?
Prema pisanju portala Morski.hr podloga za ograđivanje plaže nalazi se u dokumentima prostornog uređenja Rijeke („zaštita objekata i opreme na pomorskom dobru, s obzirom na to da se radi o plaži visoke kategorije”), te u staroj koncesiji (za koncesije je na svom teritoriju zadužena Primorsko-goranska županija) u kojoj je predviđena mogućnost ograđivanja plaže ali bez naplate ulaza.
Svi moraju imati pristup moru, a ne samo gosti hotela Hilton
Drugim riječima, zakonski ograđivanje ne znači privatizaciju plaže i pomorskog dobra, što su još 2021. godine pojasnili iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Dakle, svi moraju imati pristup tim javnim resursima, a ne samo gosti hotela Hilton.
Međutim, u posljednjoj rečenici tog istog pojašnjenja Ministarstva, gdje se inzistira da plaža hotela jest i mora biti dostupna svim korisnicima, stoji i to da je „ogradom samo ograničen pristup plaži, ali ne i isključen”. I tu vidim ako ne „zakonsku rupu”, a ono odškrinuta vrata da koncesionari pomorskog dobra dugoročno ipak ostvare svoj naum privatizacije pomorskog dobra zaobilazeći slovo i duh zakona.
Mnogi se još sjećaju velike polemike oko plaže u Medveji, kada je ondašnji koncesionar počeo naplaćivati ulaz na plažu. Na kraju su kakvu-takvu pobjedu ostvarili građani, makar su se morali zadovoljiti manjim dijelom plaže, dok su za boravak u preostalom dijelu plaže morali iznajmiti skupu ležaljku i baldahin koji ih je štitio od sunca. Što znači da građanima pristup plaži nije bio „isključen ali je bio ograničen”.
Pristup plažama „ograničen ali ne i isključen”
Nadalje, onaj koji šeta opatijskim Lungomareom od Voloska do Ike vidjet će i dan-danas na više mjesta ograde na plažama ispod hotela koji se nalaze u „prvom redu do mora”. I tu je pristup plažama „ograničen ali ne i isključen”.
Stvar je, naime, u ljudskoj psihologiji. Ograđivanjem plaža odnosno pomorskog dobra građani se odbijaju od korištenja tih prostora. Većina njih kada vidi da je nešto ograđeno, ma koliko znali da bi trebali imati slobodan pristup tim površinama, skanjuje se od njihova korištenja. Tek rijetki, upoznati sa svojim pravima i zakonskim regulama, počnu postavljati neugodna pitanja „privatizatorima”, a još rjeđi odlaze na spomenute plaže i kupaju se sa spremnim odgovorom ako ih zaštitari hotela dođu pitati što rade na tom mjestu.
S vremenom, i oni najuporniji odustanu od „ograđenih plaža” i potraže neki pristup moru gdje nema ni ograda ni potencijalnih sukoba. I tako, kao u ovom slučaju, ograde na plaži riječkog Hiltona postaju uvod u de facto privatizaciju.
Hoće li u budućnosti biti sve više ograda na plažama i uzurpacije pomorskog dobra?
De jure, što će reći po slovo zakona, sve je čisto, pristup pomorskom dobru odnosno plažama je otvoren svima, a de facto, što će reći u stvarnosti, s godinama se to javno dobro pretvara u realno privatno vlasništvo, što se lijepo vidi na fotografijama hotela Hilton iz zraka, jer građani ne žele biti maltretirani i odustanu od korištenja ograđenih prostora.
Koje je rješenje? Hoće li u budućnosti biti sve više ograda na plažama i uzurpacije pomorskog dobra? Za početak bi bilo dobro da se koncesionarima ne omogući, kao što je Grad Rijeka omogućio Hiltonu, da ogradama „štite objekte i opremu na pomorskom dobru na plažama visoke kategorije”. Neka nađu druge načine zaštite svog vlasništva, a plaže i pomorsko dobro prepuste slobodnom korištenju građana.
Da ne ispadne da ograničavam poduzetničke ambicije vlasnika Hiltona, jer biti tako blizu mora vodi do iskušenja ograđivanja plaža kako bi ih učinile ekskluzivnim za svoje goste, evo recepta koji vrijedi u svim zemljama koje štite svoje pomorsko kao javno dobro.
Svi luksuzni hoteli u svijetu, bez obzira bili u prvom ili stotom redu od mora, imaju bazene kraj kojih je omogućen luksuzni relaksirajući odmor. Tako i Hilton, i to još morsku vodu. I to bi im trebalo biti dovoljno.
Čemu još posezati i za pomorskim dobrom i građanima otežavati pristup moru? Netko bi u Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji trebao o tome razmisliti.
