Svi koji u Rijeci pješače, kao i oni koji drže oči širom otvorene i kada su u automobilu, prije ili kasnije naletjet će na prizore koji proturječe samodoživljaju grada kao najljepšeg i najčišćeg. Nije, naravno, Rijeka grad koji se guši u smeću, ali da europska prijestolnica kulture i sve poželjnija turistička destinacija ne bi smjela sebi dopustiti “oaze nečistoće” više je nego sigurno.
Piše: Neven Šantić
Jedna popijena kava i šetnja po lijepom danu pretvorile su se u “inspekciju” koja je na relativno malom području otkrila nekoliko primjera koji dokazuju da je vrijeme za ozbiljno čišćenje grada. Ne ono klasično proljetno, nego permanentno i sustavno čišćenje kakvog građani jednog grada stoljećima povezanog s Europom i svijetom zaslužuju.
Dakle, na Škurinju, između Emmezete i salona namještaja Prima (ex Konzum), na nekoliko lokacija na Srdočima te na granici Srdoča i Grbaca snimio sam prizore koji su sve samo ne za pohvalu.
Najloni koji na stablima vijore poput zastave, gomila šute pored natpisa o zabrani odlaganja smeća, otpad pedesetak metara od škole Srdoči i hrpa svega i svačega usred niza novogradnji u ulici Tina Ujevića na Srdočima… Ima toga i bliže centru grada, ali eto zatekao sam se na periferiji i namjerno ih izdvojio. Jer sve da centar i blista, što nažalost nije (uvijek) slučaj, rubovi kao ni ostali dijelovi grada ne smiju biti prepušteni nebrizi i nemilosti skrnavitelja javnih prostora.
Tko je kriv?
Građani će upirati prstom u komunalne službe, ali… “Neka prvi baci kamen onaj koji nema grijeha”, kaže stara biblijska izreka, prebacujući veliki dio odgovornosti i na građane.
Jer, smeće odnosno otpad svake vrste nije slučajno odložen na javni prostor. Netko ga je prvi bacio, a onda za njim i drugi, i tako redom dok ne dobijemo odlagalište otpada pred svojim nosom.
Što učiniti? James Q. Wilson i George L. Kelling su 1982. godine u sociologiju uveli Teoriju razbijenog prozora (Broken window theory) koja u sociologiji objašnjava nastanak i širenje vandalizma u socijalnom okruženju. Teorija ukratko glasi: u nekom gradu postoji zgrada na kojoj je razbijen jedan ili više prozora. Ukoliko prozore nitko ne popravi i oni ostanu razbijeni, postoje velike šanse da će vandali razbiti i ostale prozore.
Ili, drugi primjer adekvatan našoj priči: neka osoba baci smeće na ulicu. Ako to smeće niko ne pokupi, ostali ljudi će početi bacati smeće, tako da će nakon nekog vremena ta lokacija postati smetlištem.
Primjer New Yorka
Kelling je svoju teoriju dokazao na primjeru New Yorka. Na poziv gradskih vlasti, odredio je podzemnu željeznicu kao područje u kojem se grafiti više neće tolerirati. Nakon stalnog čišćenja grafita, podzemna željeznica se prestala vandalizirati na ovaj način. Uspjeh eksperimenta je podstaknuo kasnijeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija na usvajanje teorije koja je bila komplementarna sa njegovom strategijom nulte tolerancije s ciljem iskorjenjivanja kriminala.
Iako su postignuti efekti, došlo je i do eskalacije policijskog nasilja, pa su reagirali i autori teorije napisavši tekst u kojem su ustvrdili da se policijski rad s razbijenim prozorima ne smije tretirati kao “nulta tolerancija” već kao metoda koja zahtijeva “pažljivu obuku, smjernice i nadzor” i pozitivan odnos sa zajednicama, čime se povezuje s policijom u zajednici.
U svakom slučaju, teorija razbijenog prozora, kada se pametno primijeni a ne postane sredstvo represije, može uroditi čišćim i urednijim gradom.
Rijeka već ima temelj za primjenu teorije razbijenog prozora.
Naime, početkom prosinca 2020. godine gradonačelnik Vojko Obersnel usvojio je Akcijski plan za sprječavanje vandalizma, zamišljen kao preventivno djelovanje, uz suradnju građana, kako se ne bi uništavalo gradsko vlasništvo, klupe i autobusne stanice, lijepili plakati gdje im nije mjesto, šaralo po prometnim znakovima i zidovima zgrada… Sada bi taj Akcijski plan trebalo proširiti i na prevenciju onoga što ne spada u strogi okvir vandalizma (ilegalno odlaganje smeća, primjerice) a narušava izgled grada, te osim prevencije u njega ugraditi i nevelika proračunska sredstva za hitno djelovanje, figurativno rečeno “popravljanje razbijenih prozora”, kako bi se dekuražirali vandali i izbjegli kasniji veći troškovi.
Kako god bilo, briga o gradu nikada ne smije biti zadatak samo gradskih vlasti i komunalnih službi. Ključni su građani. Oni su ti koja mogu nagrditi svoj grad, ali i učiniti ga ljepšim.
Ako im je stvarno stalo…
