Obredno oživljavanje Drugog svjetskog rata stiglo je nedavno na velika vrata i u Rijeku. Najprije je skupina „crnokapuljaša” naumila prestrašiti mlade sportaše iz Srbije, a prije tjedan dana okomili su se na sudionike prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma
Piše: Neven Šantić
Riječka gradonačelnica Iva Rinčić reagirala je i u jednom i u drugom slučaju, s tom razlikom što je prosvjed protiv sve češćeg javnog zagovaranja ustaštva nemušto relativizirala. Zasmetala joj je naime petokraka na jednoj zastavi, koju je praktički izjednačila s pozdravom „Za dom spremni”.
Nekoliko dana kasnije pokušala je objasniti što je htjela reći, ali nažalost opet nismo dobili odgovor zrelog i ozbiljnog političara koji sam sebe, kao što to čini gospođa Rinčić, svrstava u one koji „antifašizam smatraju demokratskom vrijednošću i civilizacijskim dosegom, borbom za ljudska prava, slobodu mišljenja, pravom na različitost…”.
Rinčić “ritualno” osudila svaki oblik nasilja
Ritualno je osudila svaki oblik nasilja (kao da su Ujedinjeni protiv fašizma izazivali neko nasilje), dodajući da je „u politiku ušla zbog boljitka ovoga grada, a ne nužno zbog odlazaka na prosvjede i slično”, te da „živjeti i raditi u duhu antifašizma ne znači nužno biti na skupovima”.
Sve je to istina, ali kada organizatori pozovu građane da svojim prisustvom na prosvjedu pokažu da se ne mire s kontinuiranom puzajućom ustašizacijom hrvatskog društva, ne braneći pritom nikome da dođe, onda se slobodarski građani i političari odazovu umjesto da izmišljaju izgovore.
Ne pitaju tko će sve još doći (i da li će doći Vojko Obersnel ili Slavko Linić, što je nekima isto „zasmetalo” iako i oni kao građani imaju pravo izraziti svoj stav), kakve će se zastave na skupu pojaviti (tko je branio ikome tko je protiv oživljavanja ustaštva da na skup dođe sa službenom hrvatskom trobojnicom?) i koje će se parole pisati (sada su se dušobrižnici uhvatili nebuloze o balkanskoj federaciji koja je možda ubačena i kao provokacija umjesto da su pisali svoje parole protiv revizije prošlosti) – nego svojim prisustvom pokažu svoj stav o fašizmu i ustaštvu. Točka.
Tako su na čelu prosvjedne kolone trebali biti i riječka gradonačelnica, kao i župan Ivica Lukanović, a za njima ostale ugledne osobe u gradu i županiji kojima je stalo do demokracije i odlučnog otklona od sve agresivnijeg verbalnog oživljavanja ustaštva. Njihov izostanak se može opravdati jedino ako ne misle da se u Hrvatskoj oživljava ustaštvo. A to onda znači da im manjka uvid u političku realnost ili se skrivaju iza općih fraza „podjednake krivnje” ne želeći se nikome zamjeriti. Ne zna se što je gore za nekoga tko se bavi politikom i smatra se demokratom.
Partizani i ustaše ne mogu se izjednačavati
Partizani i ustaše ne mogu se izjednačavati, niti se akcije maskiranih mladića u crnom i pozdravljanje „Za dom spremni” mogu opravdati, ma što Marin Miletić o tome mislio
I zato treba ponoviti zašto partizanski pokret i ustaštvo nisu dva ekstrema od kojih se valja podjednako distancirati i zašto petokraka nije isto što i ustaški pozdrav „Za dom spremni”, kojeg se, vidimo po zadnjim istupima Marka Perkovića Thompsona više ne oblači u lažno ruho „starog hrvatskog pozdrava”, već mu se priznaje NDH prošlost, uz relativiziranje da bi sada trebalo dozvoliti njegovu upotrebu „jer su ga koristile neke jedinice u Domovinskom ratu”.
Zločinački karakter NDH, satelita Hitlerovog Trećeg Reicha i Musolinijeve Italije, ne može poništiti i minorizirati nikakav politički i verbalni hokus-pokus, kao što zločine nacizma danas ne pokušava opravdati niti jedan demokratski orijentirani političar u Njemačkoj.
Na prostoru današnje Hrvatske, i tamo gdje nije bilo NDH (dobar dio Dalmacije s otocima i Istra), na ustanak protiv okupatora i ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu podigli su se ne samo Srbi koji su branili svoj goli život nego su u oslobodilački rat krenuli i Hrvati. Današnje desničarsko definiranje partizanske vojske kao „jugokomunističke” pokušaj je da se svi Hrvati koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu (uključujući i Franju Tuđmana i ostale „očeve domovine” koji su nosili petokraku na kapi a koje ustašonostalgičari namjerno ne spominju) diskreditiraju kao antihrvati, orjunači i „jugo zločinci”, što je pranje nečiste savjesti neoustaša i pokušaj naknadne pobjede poražene vojske (i ideologije) u tom ratu.
Što bi Badinterova komisija bez pobjede partizana?
Drugo, petokraka je, bez obzira što ju je 1991. godine kompromitirala JNA – kada je prestala biti i narodna i jugoslavenska svrstavajući se na stranu velikosrpske politike – pobijedila u Drugom svjetskom ratu okupljajući sve one koji su željeli braniti svoju okupiranu zemlju, bez obzira koje su vrijednosti zastupali, i istovremeno oduprla ustaštvu kao lokalnom, našem obliku fašizma (nacizma).
Bez te „partizanske zvijezde”, koja je danas tek povijesni simbol koji nikoga ne bi trebao „provocirati”, naposljetku ne bi bilo legalne podloge za sadašnje granice Hrvatske i njeno međunarodno priznanje. Bez da su partizani 1945. ucrtali granice Narodne Republike Hrvatske u sklopu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a potom socijalističke vlasti ojačavale državnost Hrvatske sa svakom sljedećom promjenom Ustava, Badinterova komisija ne bi imala na temelju čega donijeti zaključke o međunarodnopravnom statusu Hrvatske nakon kojih je bilo moguće njeno međunarodno priznanje.
Bez ratne pobjede partizana s crvenom zvijezdom na čelu i pravnih učinaka njihove pobjede, 1991. godine međunarodna zajednica bi tretirala Domovinski rat isključivo kao građanski a ne i kao međurepublički.
Miloševićev režim zajedno s „JNA” bi vjerojatno imao odriješene ruke da „uvede red” na prostoru Jugoslavije pa bi i osamostaljenje Hrvatske (svakako ne u granicama u kojima je sada) bilo neizvjesno ako ne i nemoguće. A moguće da bi i linija zamišljene zapadne granice Velike Srbije na potezu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, koju je Vojislav Šešelj „posudio” od četničkog ideologa Stevana Moljevića, doista postala stvarnost.
Neoustaštvu u bilo kojem obliku treba se oduprijeti
Dakle, hrvatska državnost je utemeljenja u partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu a Domovinski rat – u kojem su zajedno sudjelovali potomci partizana, domobrana i ustaša, kao i svi oni koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu – samo ju je potvrdio. Zato se treba kloniti manipulacije da je nezavisnost Hrvatske utemeljena isključivo u Domovinskom ratu, čime se pokušava izbrisati iz kolektivnog pamćenja ogromni doprinos hrvatskih (i srpskih) partizana pobjedi nad hrvatskim fašizmom u Drugom svjetskom ratu te stvaranju granica moderne Hrvatske.
Zato se neoustaštvu u bilo kojem obliku treba oduprijeti. Političari koji se kunu u demokraciju to bi trebali činiti prije svih.
I oni riječki, također.
NAPOMENA: Stavovi autora izneseni u komentarima nisu nužno u cijelosti ili djelomično i stavovi uredništva Riportala
