Netko iz generacija koje su živjele u vrijeme Jugoslavije će se vjerojatno sjetiti čuvenog aforizma srpskog književnika i novinara Vladimira Bulatovića Viba nastalog u vrijeme učestalog divljanja cijena početkom 1980-ih. Aforizam je po prilici glasio: Koliko me rasplače poskupljenje, toliko me nasmije objašnjenje.
Piše: Neven Šantić
Na taj me aforizam podsjetio odgovor Stafana Mataje Mafricija na pitanje novinara kako se poslije višestrukog protivljenja izboru Roberta Kurelića za predsjednika Gradskog vijeća najedanput predomislio.
Da ne prepričavam ono što su čitatelji već pročitali, samo ću kratko istaći da je Mataja Mafrici preokret u stavu prema konstituiranju gradskog predstavničkog tijela predstavio kao svoju žrtvu. On je, dakle, odlučio presjeći i pogaziti ono što je govorio na dvije propale sjednice Gradskog vijeća, iako tvrdi da i dalje misli isto, dao je svoj glas ZA da građani Rijeke, eto, ne bi deset mjeseci trpjeli dok se ne ponovi izborni proces i izabere novo vijeće koje će dobiti priliku za konstituiranje. Možeš misliti!
Tko se imalo razumije u politiku…
Tko se imalo razumije u politiku morao se nasmijati na ovo obrazloženje.
Jer onaj koji se u politici, ničim izazvan, predstavlja kao žrtva, nemušto objašnjavajući promjenu vlastitog političkog stava, trenutno postaje suspektan kao prvorazredni muljator, odnosno netko tko ima zadnje namjere. Nagledali smo se toga u kratkoj povijesti demokracije u Hrvatskoj. Na svim razinama vlasti.
Samo kao podsjetnik riječkoj javnosti i političkom genijalcu Mataji Mafriciju, koji se kao netko tko se baca lavu u ralje da spasi dijete koje je nekim čudom našlo u kavezu „žrtvovao” da građani Rijeke ne bi patili, spomenut ću poznati belgijski slučaj. Iako je u Belgiji bio problem s izvršnom vlašću a ne s predstavničkim tijelom kao u Rijeci, analogija je moguća jer govori o shvaćanju politike i pristupu političkom djelovanju.
Primjer Belgije
Nakon izbora za federalni parlament u kasno proljeće 2010. godine i njegova konstituiranja, uslijedilo je mučno razdoblje formiranja belgijske vlade. Da ne ulazim u detalje ionako složenog belgijskog političkog sustava, proces je trajao od lipnja 2010. do prosinca 2011. godine. Ili, za one kojima se ne da računati, Belgija je postala svjetski rekorder jer, da bi dobila novu vladu, trebao je proteći 541 dan ili 18 mjeseci.
Dotadašnji premijer Yves Leterme nastavio je tako neplanirano voditi takozvanu tehničku vladu još godinu i pol dana, dok nisu završeni međustranački pregovori i u zgradu vlade stigao novi prvi čovjek.
Ono što je politički zanimljivo jest da se to zbivalo u vrijeme velike krize u zemlji uzrokovane pogoršanim flamansko-valonskim odnosima i u vrijeme kada je Belgija trebala predsjedati Europskom unijom (od 1. srpnja do 31. prosinca 2010.). No, nitko od političkih aktera nije od toga pravio kraval ili se, ne daj Bože, pričinjao kao žrtva.
U demokratskim zemljama se to ne radi. Jasno se izražavaju stavovi, polažu računi vlastitom biračkom tijelu, pregovara se dok se postigne dogovor, dok život u međuvremenu ide svojim tijekom bez obzira na to tko i kako vlada. Nije dakle bilo nekog belgijskog Mataje Mafricija koji bi zazivao moguću propast Belgije i prinosio vlastitu žrtvu da do toga ne dođe. Čak je i kralj, koji simbolizira jedinstva zemlje, bio smiren i pustio političke grupacije da obave svoj posao. Koliko god taj proces trajao.
Pobijedila politička matematika
No, dosta o igrokazu Mataje Mafricija u ruhu političkog diletantizma i tobožnje beskrajne naivnosti. Na kraju je Vijeće konstituirano jer je njegov predsjednik dobio potreban broj glasova.
Tako je ipak pobijedila politička matematika što god u koaliciji s najviše ali ne dovoljno mandata o tome mislili. Iva Rinčić i njena šarolika lista dobili su naposljetku što su tražili i opozicija u riječkom Gradskom vijeću nema se pravo ljutiti. Niti moralizirati o dijelu i liku „preobraćenika” s liste Marka Filipovića.
Takva su politička pravila. A da li je riječ o iskrenom prosvjetljenju šesnaestog vijećnika koji će od sada biti privržen toliko spominjanoj programskoj suradnji ili je posrijedi dugoročna politička kalkulacija, vidjet ćemo vrlo brzo. Čim na dnevni red sjednica predstavničkog tijela dođu krupni zalogaji.
Prije ili kasnije – Mataja Mafrici će naplatiti svoju „žrtvu”
Iz iskustva možemo, međutim, biti sigurni da će prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, Mataja Mafrici naplatiti svoju „žrtvu”, a gradonačelnica Iva Rinčić i tim oko nje trebaju, ako nisu politički naivni kakvima se pričinjaju, biti spremni na to. Kao i na objašnjenje kako se ta „naplata”, kada do nje dođe, uklapa u njihovo poimanje „čiste” politike u kojoj nema „političke trgovine”.
Kako god bilo, novoj gradonačelnici valja poželjeti sreću. Trebat će joj.
S tek jednim glasom viška, s tolikim brojem političkih amatera ali i iskusnih morskih pasa u aktualnom sazivu Gradskog vijeća – pred koje će doći ambiciozni projekti koje je zamislila realizirati da bi se Rijeka pomakla s mjesta – Ivu Rinčić ne čekaju bezbrižni dani.
Stalno će se morati osvrtati iza sebe prebrojavajući one koji su na njenoj strani.
