Park Nikole Hosta (Vladimira Nazora) budi mnoge uspomene danas već odraslim Riječanka i Riječanima
Piše Neven Šantić
Oni koji su odavno umirovljenici sjetit će se i malog zoološkog vrta zatvorenog početkom 1960-tih. Park u samom centru grada danas je međutim tek rijetkima destinacija za odmor i šetnju, mnogi mlađi, ako ih slučajno neki savjesniji učitelj nije poveo u njegovo razgledavanje, ni ne znaju gdje se nalazi. (Za njih informacija da je blizu Guvernerove palače.)
No, to zanimljivo mjesto u kojem možete počinuti i ljeti, bar na trenutak, pobjeći od vreline grada, a koje bi svakako trebalo još hortikulturno dotjerati i učiniti primamljivijim građanima, nije glavni akter ovog teksta. To su dva najveća ali marginalizirana riječka parka koja zavrjeđuju da ponovno postanu gradske atrakcije prvog reda: Park Mlaka i Park heroja.
Što nam riječki parkovi mogu pružiti?
Park Mlaka (Giardino Pubblico, Cecilinovo) projektirao je 1874. godine dr. Filibert Bazarig prema sugestijama gradonačelnika Giovannija Ciotte, dok je Park heroja (Trsatski park) nastao u razdoblju između dva svjetska rata prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila i hortikulturnog stručnjaka Josipa Kulfaneka.
Toliko o tome što o njima piše u turističkim vodičima i priručnicima, na Wikipediji, stranicama Grada Rijeke i ostalim vrelima znanja.
Pozabavimo se međutim onim što nam ovi, relativno malo posjećeni (poneki učenik koji je pobjegao s nastave, zaljubljeni par ili rijetka starija gospoda u šetnju) ali ipak održavani parkovi mogu pružiti danas.
Prijedlog je da od proljeća do jeseni budu mjesta glazbenih, kulturnih i inih događanja, mjesta gdje će se Riječanke i Riječani (i njihovi gosti) moći družiti uživajući u oazama gradskog zelenila.
Uostalom, Park Mlaka, osmišljen kao spojnica središta grada i periferije, u svojim je počecima i bio omiljeno gradsko sastajalište gdje su priređivani promenadni koncerti te organizirani čak i radnički prvomajski skupovi, dok je Trsatski park bio zamišljen kao jedinstvena hortikulturna cjelina za šetnju i relaksaciju građana u koju je dobro ukomponirano i ne tako davno napravljeno dječje igralište.
Navikavanje građana i turista na drukčiju, zeleniju Rijeku
Netko može reći da Rijeka ima dovoljno prostora za turističko-kulturna događanja, i da mnogi od njih, poput Klobučarićeva trga koji i dalje stoji nedorečen, tek čekaju urbanu valorizaciju pa čemu još u tu priču uvlačiti i dva gradska parka.
Odgovor je jednostavan i može se sažeti u dva razloga za ovakvu ideju: micanje s asfalta i betona te, povezano s tim, navikavanje građana i turista na drukčiju, zeleniju Rijeku koja odmara oči i krijepi pluća.
Ukratko, parkovi su nešto što se posljednje asocira s Rijekom – a ne bi trebalo tako biti. Ostalo je u kolektivnoj memoriji i Riječana i onih koji dolaze u ovaj grad to industrijsko nasljeđe Rijeke koje još uvijek, pa i sada kada su se pojavili turizam i druge djelatnosti, dominira generalnom predodžbom o gradu.
Zato bi podjednako “futuristički” kao i ponovno okretanje grada prema moru (Molo longo, buduća marina i slično) ili oživljavanje Starog grada bilo i, upotrijebimo ovdje krasnu udomaćenu hrvatsku riječ, ribrendiranje parkova kao prirodnih, kulturnih i turističkih znamenitosti.
Iako je Rijeka po zelenim površinama na dnu ljestvice među hrvatskim većim gradovima, sa 4 kvadratna metra po glavi stanovnika – dok je nekakav minimum kojeg preporuča EU oko 12 četvornih metara zelenila po građaninu – ono što ima dakle ne treba sakrivati. Uvjetno rečeno ni od svojih građana niti još manje od turista.
Nisu to ogromni parkovi kao njujorški Central park ili berlinski Tiergarten, ali za grad veličine Rijeke dovoljno veliki da bi se u njima, s minimalnim ulaganjima i snažnom vizijom, moglo naći mjesta za pokoju javnu priredbu.
Na ponos i diku grada i njegovih stanovnika!
