U nizu velikih projekata koje je nedavno preminuli Milan Tumara pokrenuo ili sudjelovao u njihovoj realizaciji, primjerice izgradnji kompleksa Haludovo i udaranja temelja uspjesima Ski kluba Rijeka i Skijaškog saveza Hrvatske, jedan je ostao nedovršen. Njegov po mnogočemu kapitalni projekt – Plarimor
Piše: Neven Šantić
U jesen 1962. godine počelo je uređenje ceste za Platak. Vrlo brzo rodila se ideja kako od Platka napraviti reprezentativno skijalište.
I ne samo to.
Spojiti ga preko Grobničkog polja s morem u jedinstvenu turističko-rekreacijsku cjelinu bez presedana u svijetu. U glavama ljudi s vizijom rodio se projekt Plarimor.
“Još nije kasno”
Kako se ništa konkretno nije događalo, 19. svibnja 1967. godine u Novom listu oglasila se radna grupa projekta Plarimor (PLAnine, RIjeka, MORe), i u tekstu pod naslovom “Još nije kasno” obrazložila da treba požuriti s realizacijom projekta, da nije riječ o političkoj investiciji i da je investicija ekonomski isplativa.
U tekstu se navodi cijeli niz pokazatelja koji to trebaju potvrditi, a svaka od pet etapa može samostalno ekonomski saživjeti. Uključujući i prvu etapu čiji je cilj razvoj rekreacijskog centra i uvjeta za izletnički turizam na samom Platku.
“Proračuni potvrđuju opravdanost ulaganja i zato su autori izašli iz anonimnosti što je bila dosadašnja praksa predlaganja investicionih programa. Javno želimo snositi kompletnu odgovornost za eventualni promašaj, ali i obrnuto”, stoji na kraju teksta kojeg potpisuju Klement Miculinić, Miroslav Bezjak, Ivan Bujan i – Milan Tumara.
Počeci turizma na Platku
Ništa se, međutim, nije pokrenulo do veljače 1970. godine kada je odlučeno da se krene u donošenje konačnog urbanističkog plana Platka i njegovom usklađivanju sa studijom Ekonomskog instituta o projektu Plarimor. U jednom dijelu prve etape naznačeno je da je najprioritnije izgraditi tri objekta. Sredstva su za to već bila osigurana i projekti učinjeni.
Izgradnja restorana samoposluživanjem kapeciteta 700 obroka na sat i depadanse od 60 kreveta, zatim postavljanje žičare (ski-lifta) za Radeševo s kapacitetom od 900 osoba, te sport-hotel sa 30 kreveta i 120 sjedećih mjesta na polaznoj stanici žičare Radeševo.
Nakon završetka prve etape gradnje, na Platku bi bili sagrađeni objekti koji bi mogli dnevno primiti 3.500 izletnika, 200 stalnih gostiju, izgradilo bi se 100 vikend-kuća, parkiralište za 1.000 automobila i 20 autobusa. Kada sve jednog dana bude gotovo, govorili su planovi, Platak bi dnevno mogao primiti 10.000 izletnika, od toga 4.000 skijaša.
Šesnaest žičara povezivalo bi skijaške terene. Parking prostor mogao bi primiti 2.500 automobila i 50 autobusa. Izgradilo bi se hotelsko-ugostiteljskih objeka sa 2.000 kreveta, 750 postelja u vikend kućama. Time bi bila ostvarena, tvrdilo se tada, davna želja Riječana da u dalekoj perspektivi nadomak grada imaju sportsko – rekreacijski centar.
Plan centra Platak iz 1970. godine ni do danas nije u potpunosti realiziran
Šest godina kasnije, 1976., dovršenje rekreacijskog centra Platak našlo se na popisu 19 objekata za brži razvoj Rijeke. Nešto je i sagrađeno, no plan centra Platak iz 1970. godine ni do danas nije u potpunosti realiziran. A to je trebala biti tek prva faza u projektu Plarimor.
Dok su drugi iz radne skupine koja je inicirala Plarimor posustali, Milan Tumara još se dugo vremena nije predavao. Sve do pred kraj 1980-ih javno je i žustro zagovarao projekt iako ga je sve manje ljudi htjelo slušati. Publicirao je i veliku knjigu s više stotina stranica u kojoj je obrazlagao, ne libeći se i kritiziranja “političkih struktura”, ekonomsku, turističku i sportsku potrebu za Plarimorom.
Milan Tumara spadao je u skupinu riječkih sanjara 1960-ih godina, godina u kojima su se, na krilima rasta i razvoja grada, sanjali mnogi projekti koji će promijeniti lice grada. Mnogi su realizirani.
Ali je, nažalost, bilo i onih ništa manje vrijednih projekata koji nisu uspjeli. Jedan od njih je i Plarimor, turističko spajanje planina s morem.
Šteta.
