Kako svjedoče požutjele stranice novina, na današnji dan – 23. siječnja 1971. godine – Rijeka je u Hrvatskoj i Jugoslaviji bacila prvu “bombu” solidarnosti
O čemu je riječ? O besplatnim udžbenicima i školskom priboru, što je u tom trenutku bila pionirska akcija, dotad praktički nezamisliva na prostoru bivše države.
Zapravo, sve je počelo krajem 1969. godine kada su zaposleni u riječkim poduzećima na referendumu odlučili da se poveća stopa doprinosa iz plaća za osnovno školstvo. Valja podsjetiti da su tadašnje općine ne samo brinule o osnovnom školstvu već su i same određivale koji će dio doprinosa (poreza) ići za tu i još neke djelatnosti.
Općine su raspolagale s 60 posto poreznih davanja
Od kada je početkom 1960-ih godina uspostavljen takozvani komunalni sustav pa do njegovog ukidanja početkom 1990-ih, općine su raspolagale s ukupno 60 posto poreznih davanja a ostalo je išlo u republičku i federalnu blagajnu.
Danas su izvorni prihodi općina i gradova u Hrvatskoj puno manji, a i s onim što dobiju iz državnog proračuna sve je to znatno siromašnije od spomenutih 60 posto ukupnih poreza koliko su uprihodovale prije.
Kako god bilo, Rijeka je tada odlučila da povećanje stope doprinosa za osnovno školstvo iskoristi za ambiciozni program besplatnog školovanja. Najprije je na početku 1970. godine oko 19.000 osnovaca primilo besplatne udžbenike, da bi početkom 1971. godine Zajednica za financiranje osnovnog obrazovanja objavila da će početkom sljedeće školske godine 1971/72. svi učenici osnovnih škola na području riječke općine dobiti besplatno ne samo udžbenike nego i blokove za likovni odgoj i po jednu bilježnicu za svaki predmet.
Bilo je odlučeno da će učenici prvih razreda dobiti nove udžbenike, dok će svi ostali dobiti rabljene koji su bili podjeljeni na početku školske godine 1970/71. No, računalo se i na zamjenu oštećenih udžbenika pa je spomenuta Zajednica osnovnog školstva napravila financijski plan kako bi se druge školske godine mogao kompletno obnoviti udžbenički fond, s idejom da već školske godine 1972/73. učenici uz udžbenike te blokove za likovni i nekoliko bilježnica dobiju bilježnice za cijelu godinu i dio školskog pribora.
Krajnji cilj je bio da Rijeka u školskoj godini 1974/75. prijeđe na potpuno besplatnu opremu osnovaca, odnosno da uz knjige dobiju i sva druga potrebna školska pomagala.
Rijeka nije prednajačila samo u besplatnim udžbenicima
Koliko god da je ovaj program naposljetku ipak imao svoj vijek trajanja, Rijeka je postala prvi i u tom trenutku, a govorimo o početku 1970-ih, jedini grad u Jugoslaviji koji je takvo nešto uspio ostvariti.
A Rijeka nije prednajačila samo u besplatnim udžbenicima.
Po mnogim je parametrima upravo te 1971. godine postala prvak Hrvatske po brzi za djecu. Tako je od 1968. do 1971. sredstvima samodoprinosa izgrađeno ili obnovljeno 18 osnovnih škola, 6 fiskulturnih dvorana, četiri sportska centra… Izgrađeno je ili adaptirano 18 dječjih vrtića u koje je 1971. godine polazilo 2.150 predškolske djece ili 24 posto ukupnog broja djece tog uzrasta, što je u tom trenutku bio najveći postotak djece u vrtićima u Hrvatskoj.
Kao što je Rijeka prednjačila u Hrvatskoj i po postotku djece obuhvaćene prehranom u školi: naime, u 27 “mliječnih kuhinja” hranilo se 10.000 riječkih đaka.
Nije ovo sve palo s neba, samo od sebe
Rijeka se u to doba, početkom 1970. počela ponovno ekonomski buditi nakon krize 1960-ih uzrokovane decentralizacijom poduzeća odnosno ukidanjem takozvane planske privrede. Razvojni optimizam u gradu u koji je u potrazu za poslom dolazilo sve više ljudi prelio se i na društvene djelatnosti, uključujući školstvo, pa su građani ili radni ljudi, kako su tada zaposleni bili služebno titulirani, što samodoprinosom za gradnju školskih, zdravstvenih i sportskih objekata što povećanim izdvajanjima za djelatnosti poput školstva pokazivali u kakvom prosperitetnom gradu žele živjeti.
Poslije su došla neka druga vremena, prioritet su postale neke druge vrijednosti. No, dobro se prisjetiti tih vremena kada je Rijeka u mnogočemu bila prvak Hrvatske i Jugoslavije.
