Stari željeznički most Rječina III u luci Brajdica, neposredno prije ušća Rječine, više ne služi svrsi. Odavno su njime prestali voziti vlakovi, a odnedavno, od kada je probijena cesta iz pravca Exportdrva, njime više ne prolaze ni kamioni Vodovoda i kanalizacije, niti pješaci ili automobili koji su se znali uputiti u veslački klub „Jadran”.
Piše: Neven Šantić
Dotrajalost mosta i mogućnost njegova urušavanja razlog je što je HŽ Infrastruktura, nakon što do sada nije bilo zainteresiranih za njegovu obnovu, odlučila most pretvoriti u staro željezo. (Lučka uprava i Grad Rijeka kojima je to svojedobno bilo ponuđeno tvrde da nije u njihovoj nadležnosti niti je zaštićeno kulturno dobro)
Odjednom se digla cijela frka
I odjednom, kad se primakao čas demontaže mosta, digla se cijela frka.
Lučka uprava nije zainteresirana a Grad Rijeka isprva niječe svoju odgovornost jer most nije u njihovoj nadležnosti niti je zaštićeno kulturno dobro. Mjesni odbor Centar-Sušak po običaju je bio najglasniji, prozivajući Grad i Lučku upravu da su još davno propustili priliku preuzeti most i obnoviti ga, te tražeći od Ministarstva kulture hitnu preventivnu zaštitu mosta s početka 20. stoljeća te „njegovo očuvanje kao neizostavnog dijela povijesne infrastrukture i identiteta riječke luke i grada”.
Naposljetku dolazi do obrata.
Na sastanku u petak zamjenik gradonačelnice Vedran Vivoda na sastanku u HŽ-u objavljuje namjeru Grada Rijeke da preuzme most i dalje se brine o njemu.
Za koga će ovo biti sretno finale?
Naoko, riječ je o sretnom završetku jednotjedne drame. Pitanje je, međutim, za koga će ovo biti sretno finale; za Grad, za građane ili sam most? Jer, sada, kada su gradske strukture reagirale u strahu od nezadovoljstva javnosti, treba namaknuti sredstva za obnovu i zaštitu jednog povijesnog objekta o čemu se takoreći do jučer na Korzu 16 nije ni razmišljalo. Od kuda novci, kome oduzeti da bi se spasio most?
Prvo je stoga pitanje, ima li stari željezni most, mimo toga što nema status zaštićenog kulturnog dobra, doista takvo povijesno značenje da bi ga trebalo sačuvati? A da bismo odgovorili na to pitanje valja odgovoriti na pitanje postoji li u Gradu Rijeci stručno elaborirani cjeloviti popis objekata industrijske i povijesne baštine koje bi trebalo sačuvati, te da li postoji plan obnove tih objekata?
Odgovor na ovo potonje pitanje je jednostavan: ne postoji ni cjeloviti popis ni plan njihove zaštite. Koliko god se stručna javnost sve ove godine upinjala širiti svijest o potrebi čuvanja industrijske i povijesne baštine.
Do kada će se ad hoc reagirati?
Drugim riječima, postavlja se pitanje do kada će se ad hoc reagirati kad god se otvori pitanje održivosti nekog objekta koji nas vraća u prošlost grada – umjesto da već sada znamo, na temelju procjena stručnjaka i verificirano od riječkog Gradskog vijeća, što je doista potrebno od industrijske i povijesne baštine uopće sačuvati a što se bez pardona može pretvoriti u staro željezo ili hrpu betona.
Ponavlja se naime priča o riječkom odnosu prema industrijskoj baštini, prema povijesti grada i objekata koji simboliziraju njegov stoljetni razvoj. Na riječima su svi za, ali dugoročnog i sustavnog rješenja za očuvanje spomenute baštine nema.
Sjetimo se svojedobne polemike oko stare zgrade željezničke stanice Sušak-Brajdica kada se gradila Državna cesta 404. I tada je reakcija uslijedila kada je već bilo kasno. Pisale su se peticije, PGS je demonstrirao i pisao pisma nadležnim tijelima, no cijela je priča naposljetku završila 2008. godine rušenjem stotinjak godina stare zgrade.
Što je s lansirnom rampom Torpeda koja i dalje propada i zaštićenim skladištem Metropolis koje je i dalje u državnom a ne u gradskom vlasništvu i ništa se ne događa oko njegove obnove ili prenamjene (moguće u stambenu zgradu kao u Hamburgu)? Što je pak s dobrim dijelom Ulice Milutina Barača, najznačajnije riječke industrijske ulice s mnoštvom objekata s povijesnim pečatom? Sastanci su održavani, prezentirane, primjerice, ideje obnove lansirne rampe, ali nikako da se maknemo s mjesta.
Treba ponoviti – jer smo okruženi ponavljačima
I sada se pojavio problem starog željezničkog mosta koji je pokazao da nemamo ni plan ni ideju što učiniti s tom famoznom industrijskom baštinom, o kojoj se raspravljalo na brojnim simpozijima i o kojoj su napisane na stotine članaka i pokoja knjiga, u koju se svi u Rijeci kunu ali je malo tko (osim stručnjaka) za nju nešto istinski dugoročno i održivo napravio.
I zato, treba ponoviti jer smo okruženi ponavljačima, prije nego li iz nekog kutka Rijeke izviri neki novi „željezni most”, bilo bi lijepo da stručnjaci predlože a gradski vijećnici potvrde popis svih vrijednih objekata industrijske i povijesne baštine, pa će odluka treba li nešto štititi ili obnoviti biti laka.
Time bi gradski oci (i majke) dokazali da im je doista stalo do baštine i identiteta grada.
