Koliko god često bilo nerealno, nepravedno ili tržišno neopravdano uspoređivati cijene u različitim zemljama, jer na to mogu utjecati različiti faktori, svako malo naiđete na primjere koje jednostavno ne možete zanemariti. Evo što je pokazao izlet u Pisu u susjednoj Italiji
Piše: Neven Šantić
Pisa, smještena u Toskani, znamenita je po dvije stvari. Tu je smješteno jedno od najstarijih sveučilišta koje datira iz sredine 14. stoljeća, a koje se i danas po kvaliteti nalazi među vodećim svjetskim sveučilištima. Druga znamenitost ovog grada je Kosi toranj građen od 12. do 14. stoljeća, koji je zbog svoje neobičnosti bacio u sjenu prekrasnu katedralu i krstionicu i postao meka za turiste.
Grad vrvi studentima i turistima
Grad dakle vrvi studentima i turistima. Ovih drugih je toliko da je prošle godine za preko dvadeset posto premašena rekordna predkovidna 2019. godina. Pisu, koja ima petnaestak tisuća stanovnika manje nego Rijeka, 2023. godine posjetilo je 2,2 milijuna turista, što je točno deset puta više nego što je zabilježen broj turističkih posjeta Rijeci iste te godine.
No, možda je bolje, da bismo dobili pravu predodžbu o turističkom značaju Pise, umjesto s Rijekom koja nije primarno turistički grad iako napreduje iz godine u godinu, usporediti je s Primorsko-goranskom županijom, jednom od hrvatskih turističkih perjanica. Tada podaci govore da je 2023. godine našu Županiju, koja objedinjuje turističke bisere od Opatije i Crikvenice do Raba i Lošinja, posjetilo 3,2 milijuna turista ili samo milijun turista više nego jedan grad – Pisu.
I sada dolazi ono najbolje
U toj i takvoj Pisi možete pojesti pizzu za manje novca nego igdje u Primorsko-goranskoj županiji. Kao što pokazuje fotografija snimljena ispred pizzerije Lou Lee na Trgu delle Vettovaglie, u centru grada par stotina metara od Kosog tornja i katedrale, u Pisi se pizza može dobiti u rasponu od 6 (margherita) do 9 (quattro stagioni) eura. I ne, nije to studentska menza nego odredište brojnih turista koji ne kupuju na „studentske bonove”.
Da se razumijemo, ima u Pisi i nešto skupljih pizzerija i restorana, ali je poanta u tome da na našem cijelom Jadranu, a ne samo u našoj Županiji, trenutno nema pizzerije u kojoj možete dobiti pizzu za 6 ili 7 eura. Čak ni u mjestima koja se ne nalaze na kartama poznatih i renomiranih turističkih odredišta.
Drugi primjer, nazovimo to tako, turističke konkurentnosti Pise su magneti s motivima grada, suvenir kojeg onako usput nabavi većina turista. U neposrednoj blizini katedrale, krstionice i Kosog tornja magnet se može nabaviti i za 1 (slovima jedan) euro. Gledajući ponudu magneta u našim turističkim mjestima ove godine nisam uspio naći niti jedan koji košta manje od 2 eura, a i oni su rijetkost.
Vrag nikada ne spava
Ove godine mediji svih vrsta vrve od primjera skupoće u turističkim odredištima, a posljednjih dana sve više se govori i o smanjenjima cijena smještaja jer neki hoteli i apartmani zjape prazni. Kontradiktorni su i izvještaji ugostitelja, ali je mnogo više onih koji se žale da imaju manje gostiju nego lani u odnosu na one koji su zadovoljni. Vrag nikada ne spava. Bahatost i podcjenjivanje gostiju kad tad dođu na naplatu.
I nedavno sam pisao o tome da skupoća ugostiteljskih usluga nije samo stvar državne porezne politike (PDV na hranu u Italiji je 10 a u Hrvatskoj 13 posto, što ne može opravdati razliku u cijeni obične pizze na našu štetu), nego ima nešto i u odnosu ugostitelja (iznajmljivača apartmana i hotelijera) prema održivosti turizma općenito.
Isto tako, nemam ništa protiv da naši vrhunski restorateri i ugostitelji (ili oni koji se takvima smatraju) drže visoke cijene. Slično je i drugdje u svijetu. Po zakonima tržišta dok im se isplati, dok imaju gostiju koji su voljni skupo platiti jela nekog chefa od kalibra, mogu držati cijene kakve hoće.
I onda se žalimo da nema gostiju
Iz te perspektive glupo je ono fotografiranje računa i zgražanje nad cijenama. Nitko nikoga ne sili da uđe u ugostiteljski objekt koji mu je preskup. Problem je, međutim, kada se prosječnom gostu na svakom uglu nude precijenjene usluge koje jednostavno nije voljan niti može skupo platiti. I onda se žalimo da nema gostiju.
Istina je da je u Pisi lakše držati niže cijene nego kod nas, jer tamo turistička sezona (s ljetnim špicama) traje cijelu godinu dok je kod nas uglavnom svedena na četiri mjeseca plus uskršnji i božićni blagdani, ali je isto tako istina da se u jakoj svjetskoj turističkoj konkurenciji deranjem prosječnih gostiju do gole kože neće stići daleko. Jednom će mnogima prekipjeti i prekrižit će Jadran kao omiljeno ljetovalište.
Možda je došlo vrijeme da promislimo kakav turizma želimo. Dok ne bude prekasno.
