Nedavno su prosvjedovali umirovljenici, koji ustrajno traže veće mirovine kako bi uhvatili priključak s plaćama te izašli na kraj s rastom životnih troškova. I nisu jedini kojima smeta – svejedno tržišno ili netržišno uvjetovano – divljanje cijena.
Piše: Neven Šantić
To me ponukalo da, kopajući po arhivskim podacima, provjerim kako su prosječni Riječani izlazili na kraj s cijenama živežnih namirnica prije pedesetak godina i usporedim to s onime s čime se susreću njihovi potomci danas.
Prije nego krenemo računati treba znati da su, prema tadašnjem Zakonu o formiranju i društvenoj kontroli cijena, sve općine pa tako i Općina Rijeka – koja se prostirala od Kraljevice do Klane i od riječke rive do Grobnika i Zlobina – prije pedesetak godina određivale cijene i marže kruha osim peciva, svježeg mesa, svježe ribe, svježeg kravljeg mlijeka, mesnih prerađevina, kave, krumpira, crvenog luka i graha. Isto tako, općine su određivale i minimalnu plaću te utjecale na politiku plaća, posebno pazeći da poduzeća imaju pokriće za isplatu plaća te da plaće direktora i šefova nisu prevelike u odnosu na radničke plaće (najčešći odnos je bio 3:1 ili 4:1).
Uspoređivanje cijena
Da bismo mogli bolje uspoređivati, tadašnje cijene u dinarima pretvorit ćemo u dolare (odnos je bio 12,5 dinara za jedan dolar), uvažavajući i to da bi zbog učinka inflacije jedan tadašnji dolar danas vrijedio 8 dolara. Naposljetku, da bi cijene bile usporedive u eurima, uračunat ćemo i aktualni tečaj prema kojemu se za 1 dolar dobije 0,91 euro.
Dakle, da najprije vidimo kakve su bile cijene mesa u ljeto 1970. godine uspoređujući ih s današnjima. Kilogram junećeg buta i plećke koštao je tada 12,69 eura (23 dinara), ista pozicija teletine 17,40 eura (30 dinara), ista pozicija svinjetine 13,41 euro (22 dinara), janjetina s glavom i nogama 11,60 eura (20 dinara), a kilogram cijelog pileta 7,83 eura (13,50 dinara).
Oni koji kupuju u mesnicama i supermarketima koji nude meso, odmah će primijetiti da su cijene junetine i teletine gotovo iste kao prije pedesetičetiri godine, a da su svinjetina i piletina bile gotovo dvostruko skuplje za razliku od janjetine koja je bila skoro pa dvostruko jeftinija nego danas.
Da li zato što je bilo više ovaca pa onda i janjaca ili janjetina nije bila na takvoj (gurmanskoj) cijeni kao danas, ali ispada da je to nekada bila „narodna hrana”. Danas pak taj status imaju piletina i, sve manje, svinjetina, vrste mesa koje se najčešće kupuju.
U listopada 1970. objavljene su i nove cijene takozvanih osnovnih namirnica. Kilogram bijelog brašna koštao je isto kao i štruca bijelog kruha, inače znatno teža nego današnja – 1,52 eura (2,60 dinara). Kruh, s tendencijom da ode iznad 2 eura, je danas znatno skuplji nego brašno koje je jeftinije nego što je bilo nekada. Cijena kristalnog šećere iznosila je pak 1,59 eura (2,75 dinara), nešto više nego danas, dok je litra ulja bila 3,33 eura (5,80 dinara) što je dva eura više nego što je litra ulja danas, doduše onog suncokretovog po zaštićenoj cijeni.
Pravi pokazatelj kupovne moći je visina plaća
Nešto je dakle prije pedesetak godina bilo skuplje a nešto jeftinije nego danas, no pravi pokazatelj kupovne moći je visina plaća.
Prosječna plaća u Rijeci 1970. godine iznosila je 1.400 dinara ili, preračunato u dolare pa u eure – 816 eura. Prema podacima za treći kvartal ove godine, prosječna plaća u Rijeci iznosila je oko 1.300 eura ili čak 62 posto više nego što je iznosila prosječna plaća krajem sedmog desetljeća prošlog stoljeća.
Drugim riječima, kada sve zbrojimo i oduzmemo, ispada da današnji Riječani imaju veću kupovnu moć nego što su je imali njihovi očevi i majke, odnosno bake i djedovi. Mogu, primjerice, kupiti više mesa i brašna nego njihovi preci koji su živjeli u doba kada je Rijeka tek kretala u ubrzani razvoj, suočena, između ostalog, s rješavanjem brojnih problema u opskrbi hranom i cijenama živežnih namirnica.
S druge strane, isti ti Riječani mogli su kupiti 1970. godine znatno više nego njihovi očevi i majke 1960-ih i 1950-ih godina.
Prosječne plaće (i mirovine) znaju zavarati
Bolja kupovna moć danas nego u prošlosti, međutim, ne znači da su zahtjevi umirovljenika i zaposlenih za većim mirovinama i plaćama znak njihove bahatosti. Kako nekada tako i danas, prosječne plaće (i mirovine) znaju zavarati ili, kako kaže znamenita izreka, statistika je skup točnih podataka koji daje pogrešan rezultat.
Naime, prema dostupnim podacima, čak više od 50 posto zaposlenih u Rijeci mjesečno prima manje od prosječne plaće. O ogromnom broju umirovljenika, čija je mirovina daleko od prosječne od oko 500 eura, da ne govorimo.
Za ove muškarce i žene nije baš neka utjeha kada im se kaže da, statistički, žive bolje nego njihovi preci.