Već nekoliko godina čim se primakne turistička sezona hotelijeri i ugostitelji počinju kukati o manjku radne snage. Kuknjava je obično praćena tužnom pričom o teškoćama poslovanja i plaćama za koje naši ljudi, eto, ne žele raditi pa radnike treba uvoziti iz zemalja za koje su plaće u Hrvatskoj još uvijek atraktivne.
Piše: Neven Šantić
Unatoč ovoj predstavi gdje se svake godine ponovno “čudimo” kako posla ima a nema ga tko raditi, poduzetnici zapravo znaju da je uvoz odnosno cirkulacija radne snage normalan proces koji je funkcionirao i prije današnje globalizacije kada je svijet svima postao na dohvat ruke.
A i hrvatska država, svjesna gospodarskih tokova i stanja vlastite radne snage, posljednjih godina sve lakše izdaje strancima dozvole za rad, i to ne samo u ugostiteljstvu i hotelijerstvu već i u građevinarstvu, industriji pa čak i u poljoprivredi. I tako treba biti.
Poput pčela, let od cijeta do cvijeta…
Kada pak govorimo o plaćanju radne snage, ponudi i potražnji, naše tvrtke koje posluju kao svjetske firme imat će i svjetske cijene pa shodno tome i svjetske plaće. One koje su niže na ljestvici, jer se još nisu probile na svjetsko tržište, imat će “domaće” cijene i domaće plaće. A radna snaga, domaća i strana, će poput pčela letjeti od cijeta do cvijeta i zaustaviti se tamo gdje se može ili želi zaposliti.
Pojednostavimo to dodatno. Ako naplaćujete pizzu 70 kuna onda platite i pizajola koliko ga plaćaju vani, ako su vam cijene u restoranu slične onima u drugim zemljama neka onda i chef i pomoćni radnik ima plaću kakvu bi zaslužio u inozemstvu, ako su vam cijene hotelskih soba iste kao i vani, platite recepcionere, sobarice, konobare i kuhare onoliko koliko bi bili plaćeni u Italiji ili Španjolskoj u hotelu istog ranga. I sigurno nećete imati problema s angažiranjem radne snage.
A ako ste ispod te klase, zaradit ćete manje pa ćete manje platiti i radnu snagu i onda se koji put pomučiti da je pronađete, odnosno uvezete.
Velika porezna opterećenja za plaće i doprinose
Ipak. Izuzmemo li velika porezna opterećenja za plaće i doprinose, na što poduzetnici s pravom upozoravaju a za što država još uvijek nema sluha, za Hrvatsku je veći problem od nedostatka radne snage – koju ćete ponavljam uvijek moći nadomjestiti “gastarbajterima” (koliko li je samo ova riječ svojedobno bila popularna) – loša struktura našeg gospodarstva.
Zbog toga se, pogledajte oglase za zapošljavanje, pretežno traže slabije plaćena radna mjesta a mnogi naši nezaposleni to ne žele raditi. Istovremeno naše (ne samo) mlađe ljude zadnjih godina privlači ponuda poslova u članicama EU, a u mnogima od njih se traži stručnost i znanje i zato su daleko bolje plaćeni nego ovdje.
Hrvatske vlasti uglavnom puštaju da ovaj proces “restrukturiranja gospodarstva” ide više-manje spontano, no vrijeme curi. Za cjelovito rješavanje problema gospodarstva i radne snage u već poodmaklom 21. stoljeću vjerojatno bi trebalo bi reformirati proračunske stavke, poreznu politiku i školski sustav, povećati izdvajanja za znanost, tehnologiju i obrazovanje, napraviti djelotvorniju i jeftiniju javnu upravu.
U međuvremenu, može se značajnijim izravnim i neizravni poticajima određenim gospodarskim djelatnostima ili poduzetništvu u cjelini sve to i ubrzati kako bi se Hrvatska konačno počela brže razvijati.
Hrvatska i dalje ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u EU
Podaci kažu sljedeće. U travnju 2022. godine prema brojkama Hrvatskog zavoda za zapošljevanje u zemlji je bilo 118.922 nezaposlenih. Unatoč općem opadanju nezaposlenosti posljednjih godina, Hrvatska i dalje ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u EU za odrasle osobe i mlade, dok su stope zaposlenosti i aktivnosti među najnižim u EU.
Tako je u četvrtom tromjesečju lani u Hrvatskoj bilo 3,5 milijuna radno sposobnih stanovnika starijih od 15 godina, od kojih je 1,69 milijuna bilo zaposlenih, 115 tisuća nezaposlenih i 1,7 milijuna neaktivnih. Prema stručnim procjenama, od 2011. do 2021 godine iz zemlje je, pogotovo u razdoblju nakon ulaska u EU, iselilo oko 370.000 ljudi.
Drugim riječima, imamo premalo zaposlenih, a previše neaktivnih i iseljenih. To su dugoročno prave loše vijesti za poduzetništvo, gospodarstvo i razvoj, a ne manjak određene vrste radne snage što se najlakše može riješiti njenim uvozom.