Mnogi u Rijeci ne žele vjerovati, mnogi se tome svjesno ili podsvjesno opiru… ali ako ne ove ili sljedeće godine, do kada postoje narudžbe, Brodogradilište “3. maj” u dogledno vrijeme – nakon više od 130 godina postojanja – može otići u povijest. Mora li biti baš tako?
Piše: Neven Šantić
Pesimisti će reći, u Rijeci više nema ni Jugolinije (Croatia line) ni Lošinjske plovidbe, ni Tvornice papira, Rikarda Benčića, Vulkana, Tvornice konopa, Brodomaterijala, Torpeda… I još će dodati: u povijest su otišla i brodogradilišta u Kraljevici i Trogiru. Uljanik je u stečaju, a za malo više od dva tjedna Trgovački sud u Splitu odlučuje o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka nad Brodosplitom pa neće biti čudno da nestane i “3. maj” – i time se, nakon upokojena trgovačkog brodarstva, steknu uvjeti za svetu misu zadušnicu i za hrvataku brodogradnju.
Moguća slamka spasa
Doista, nakon okončanja neuspjelog četverogodišnjeg braka s pulskim Uljanikom (2015 – 2019.), opterećenja dugovima, nedovoljne zaposlenosti svojih kapaciteta što dovodi do daljnjih gubitaka i dva neuspjela pokušaja prodaje poduzeća, Brodogradilište 3. maj čeka krajem travnja Glavna skupština društva pred kojom će se naći plan restruktuiritanja kojeg je usvojio Nadzorni odbor tvrtke. Bez plana restrukturiranja Vlada ne želi dati državne garancije za nove poslove, a bez državnih garancija i narudžbi poslovanje se – gasi.
A kao moguća slamka spasa spominje se tvrtka “3. maj Rijeka 1905”, tvrtka kći 3. maja koja je trenutno u mirovanju, kroz koju bi se planom restrukturiranja mogla nastaviti brodograđevna djelatnost, neopterećena financijskim dubiozama iz prošlog, neuspjelog restrukturiranja pod kapom Uljanika (90 milijuna eura dugova iznad vrijednosti kapitala).
Najprije se treba lišiti grandomanije
Može li brodogradilište u Rijeci opstati? Je li ovaj plan izvediv?
Bit će ako bude pameti i stajanja čvrsto na nogama umjesto ponovnog maštanja o velikim uzletima. Kada je glava u oblacima, to nikad ne završi dobro.
Najprije se treba lišiti grandomanije. “3. maj” više nikada neće imati više od 7.000 zaposlenih koliko ih je imao na svojim vrhuncima kada je godišnje gradio od 5 do 7 brodova. I sadašnjih 700 je na rubu, ako ne i ispod ruba održivosti.
Jednostavno, u posljednjih četrdeset godina konkurencija jeftinijih i specijaliziranih svjetskih brodogradilišta (Južna Koreja, Kina…) učinila je svoje. Jugoslavija, pa onda i Hrvatska godinama su, bez da su se prilagodili tržištu, pumpali novac u brodogradnju dok sustav jednostavno nije kolabirao.
Umjesto da su poput SAD-a, Francuske i Italije, primjerice, na vrijeme na životu ostavili najvitalnija specijalizirana brodogradiliša a ostala prenamijenili za neku drugu djelatnost. Nama blisko brodogradilište Finicantieri u Monfalconeu opstalo je samo zato jer se specijaliziralo za turističke brodove, kruzere.
E, sada kada znamo da nema povratka u “zlatno doba”, na članovima Glavne skupštine “3. maja”, ali i svima kojima je stalo do brodogradilišta, uključujući lokalnu zajednicu, je da ozbiljno rasprave plan restrukturiranja te izaberu održivi poslovni model. U posljednje vrijeme spominjalo se da ima interesa da se u Rijeci grade kemijski tankeri sa spremnicima od nehrđajućeg čelika, prije nekoliko dana je porinut u more trup prve od četiri jahte od 50 metara za talijanskog naručitelja, a remontno brodogradilište “Viktor Lenac” je od “3. maja” naručilo dva nova zamjenska pontona za Dok 11.
Kakav bi to bio naslov u novinama i na portalima!
Predivno. Interesa i mogućnosti za spas riječkog brodogradilišta ima. Idealno bi bilo da se u “3.maju”, kroz plan restrukturiranja, odluče za gradnju jedne ili dvije vrste specijaliziranih brodova te da dio preostalih kapaciteta, ako ne i njihov najveći dio, udruže s “Viktorom Lencom” koji puca od brojnih narudžbi.
Rijeka kao središte remontne brodogradnje na Mediteranu, kakav bi to bio naslov u novinama i na portalima. Zašto ne?
Najveća prednost “3. maja” u ovom je trenutku profesionalno, stručno i pošteno vodstvo tvrtke na čelu s Edijem Kučanom. A nakon korone, kažu mi dobro obaviješteni, u firmu se iz inozemstva vratio lijep broj brodograđevnih stručnjaka, inače poniklih u riječkom škveru. Treba im dati priliku.
Možda i posljednju, želimo li da Rijeka i ubuduće bude centar hrvatske brodogradnje.
