Vedrana Rudan u svojoj najnovijoj kolumni donosi iskreno i hrabro svjedočanstvo o svom iskustvu u bolnici, uz duboko promišljanje o stanju u društvu, zdravstvu i politici. Kroz vlastitu borbu s bolešću, autorica se bavi pitanjem nepravednog sustava koji ne osigurava adekvatnu pomoć onima kojima je najpotrebnija. Iako tekst obiluje humorom i oštrim sarkazmom, iza tih riječi stoji ozbiljna kritika društvene nesolidarnosti i politike koja zanemaruje najranjivije. Rudan nas podsjeća na stvarnost koju mnogi ne vide, ali i na odgovornost koju svi nosimo.
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
‘Mi najranjiviji
Jučer sam opet ležala u “fotelji” u Dnevnoj bolnici. U mene je nešto teklo, nije bilo ni kemo ni imuno pa sam bila opuštenija. “Fotelja” je udobna poput vještičje guzice. Lijek me trebao “malo uspavati”. Ništa od toga.
Pala mi je na pamet naša nova ministrica zdravstva. Svima nepoznata žena rekla nam je da su joj na duši, a tko drugi nego mi “najranjiviji”. Kako lijepo. Pred neki sam dan čula da će u Rijeku stići nove fotelje. Koja krasna vijest.
Tada još nisam znala, dok su mi vještičje kosti razdirale leđa, da je gospođa rekla kako je nebitno što je deset kirurga dalo otkaz u čakovečkoj bolnici kad iz administracije nitko nije brisnuo. Mili Bože, ima li te?
Kako bi izgledala naša vlada da iz nje u istom danu odu doma svi glupani i pokoja glupača. Imate pravo. A opet, nemojmo se zajebavati, svi su oni naš izbor. Ne ljutim se na ministricu i logično mi je da nije šutnuta. Ona sjedi gdje sjedi baš zato jer je to što jest.
Opet sam promijenila položaj i zapitala se zašto su sve vještice anoreksične. Da su malo deblje, meni najranjivijoj život bi bio pjesma sa Havaja ili nekog drugog otoka.
Sestre su nasmiješene trčkarale oko nas. Moram razmišljati o nečem lijepom. Lijepo… Lijepo… Što je najranjivijoj lijepo…
Jes! Pa ja i svi moji imamo pravo na inkluzivnu pomoć. Svi vi nenajranjiviji pojma nemate što to jest. Nažalost ni većina mojih kolega. Naša država je puna milosti ali to vešto skriva, rekli bi Srbi.
Najranjiviji! Znate li da imamo pravo na masu eura. Razvrstani smo u pet grupa. Prva grupa 138 eura mjesečno, druga 162, treća 432, četvrta 480, peta čak 720 eura. Pravo bogatstvo grabe oni koje davi posljednji hropac, ali… Jebeni ali.
Ti peti, ako imaju u vlasništvu stan ili kuću osim stana u kome žive nemaju pravo dobiti ni cent. Ne možeš imati i jare i pare. I ubirati najam i umirati. Što vi mislite? Nije li to porez na nekretnine? Nije li to najkrvaviji mogući porez na nekretnine i trenutno jedini u ovoj zemlji najranjivijih?
Pustimo HDZ. Znamo tko su. Stižu novi, čistih ruku, velikoga srca. Možemo, primjerice. Među njima je najglasnija ona doktorica koja i danju i noću misli na siromahe, sigurno smo joj i mi u mislima.
Prekinula sam tijek misli jer me vještica opet ubola. Hoće li u KBC Rijeku zaista stići nove fotelje u kojima ćemo se osjećati poput bebe u majčinom trbuhu? Hoće, hoće.
Ti možemovci se, naravno, zalažu za oporezivanje nekretnina. I oni znaju koliko je lopova našu ukradenu lovu pretvorilo u svoje dvorce. Samarićani naši zalažu se za oporezivanje tek treće nekretnine, stope nisu visoke pa ih neću navoditi.
Jebiga. Zdravi građani Hrvatske će najvjerojatnije za jedno pedeset godina plaćati siću poreza, mi, neki od nas, nisam među njima, već danas plaćaju zastrašujući porez jer iz njih u mukama otječe život, a država se podrugljivo kesi.
Što je, najranjiviji? Htjeli biste zarađivati na muci, agoniji, stravi i užasu kroz koji prolazite? Tko vas jebe, nesretnici! Što nam možete? Ne bojimo se klepeta vaših kostiju ni plača ljudi koji vam pomažu.
Joj, da. Imamo pravo i na besplatno dopunsko zdravstveno, na jeftiniju struju. Treba samo skočiti do obližnjeg Centra za socijalni rad i čekati rješenje. Isplate teku od dana podnošenja, obračuni idu sporo. Tko doživi uručivanje rješenja dobije zaostatke, tko izdahne u međuvremenu, na tome se intenzivno radi, rodbini ostavlja samo dugove.
Moja draga prijateljica ima rak pluća. Mjesecima sanja isti san. Zvoni poštar i uručuje joj rješenje. Pa se probudi, poštara nigdje.
U moje žile su ušle dvije boce, diglo me sa guzice proklete babe. Otišla sam doma i legla u krevet. Zna li netko od vas zdravih kroz što prolazimo?’
