Vedrana Rudan ponovo pogađa u srž. Naša najpoznatija kolumnistica, poznata po oštrom peru, na svom blogu objavila je novi tekst koji prenosimo u cjelosti
Ovaj put uzima Thompsona i njegovu pjesmu kao povod za dublju analizu – što nas još može ujediniti, na što se palimo, a što zapravo ne vidimo? U zemlji koja se prazni, u kojoj sinovi odlaze trbuhom za kruhom, a očevi ostaju zalijevati tugu vinom i uspomenama, Rudan bez zadrške postavlja ključno pitanje: čiji smo mi uopće?
Cijelu kolumnu donosimo u nastavku:
“Pjesma o zemlji koje više nema
Uvijek me ispočetka iznenadi kakvi smo mi Hrvatice i Hrvati. Na što se palimo. Što nas uzbuđuje. Tjera nam pjenu na usta. Pa se dijelimo na “njih” i “nas”.
Kako ne vidimo da nas nema?
Thompson je digao na noge Hrvatsku, ma što to bilo, svojom zaista dirljivom pjesmom “Ako ne znaš šta je bilo”. Treba li za nju dobiti kipić jer je hit godine? Daaaaaaaa… Viču tisuće. NE, režu drugi.
Ma, ljudi, pročitajte tekst pjesme koja je himna naših rukometaša. Čujete li kako ovo zvuči? Himna “naših” rukometaša. Gdje žive ti “naši”, gdje plaćaju porez? Znaju li ti “naši” čija je Lika, čiji je Dubrovnik, Zadar, Šibenik…
Ako ne znaš šta je bilo
Kažu da sam lud, da je novo vrijeme
i da su prošli dani pjesama za tebe
a meni tako dođe nakon čaše vina
I da ih pitam je l’ to i vaša domovina
ti si rođen sine u vrijeme slobode
rasti da je braniš kad ti stari ode
Ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže Lika
pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika
pitaj Zadar i Kotare, zide Šibenika
ako ne znaš milo moje, upitaj heroje
Pitaj Dunav šta je bilo oko Vukovara
i Velebit, hladan kamen, nek’ ti odgovara
je l’ se Gospa Hercegovska suza naplakala
to upitaj milo moje putem do Mostara
Ako ne znaš šta je bilo
Je l’ moguće da ste zaspali na straži
zakletva barjaku da više ne važi
je l’ moguće da ste zavezali oči
I ne čujete tuđe korake u noći
ti si rođen sine u vrijeme slobode
rasti da je braniš kad ti stari ode
Zna li otac koji podsjeća svoga sina, sjedeći uz čašu vina, na sve to što je nečije a danas je tko zna čije da ga sin ne čuje. Sin ga ne razumije. Sin živi daleko. Raste zarobljen u tuđoj “slobodi” i nema vremena razmišljati o “barjaku” i je l’se Gospa Hercegovska suza naplakala.
Sin u Irskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Austriji robija da bi platio najam, kredite i školovao djecu.
A tata? Tata koji je ostao ovdje slijep poziva na nove borbe i obrane. Čega od koga? Ne vidi razbojnike revolveraše u saboru, ne vidi naše političare gangstere kojima se živo jebe i za Gospu i za barjak i za Split i za Dubrovnik.
Ne vidi banke koje mu deru tanku kožu, ne kuži da su naši “heroji” u odijelima, vozeći bijesne džipove kojima ubijaju one koji nisu uspjeli odavde pobjeći, davno izvršili masakr na prostoru koji je nekad bio domovina tate koji plače uz čašu vina jer se rimuje sa domovina.
Treba li toliko žuči liti nad benignim pjesmuljkom i razarajuće jezivim tekstom? Čemu. Tata iz pjesme nije jedini slijepac u ovome što neki nazivaju domovinom. Ima nas tri milijuna. Zato se i palimo na tekst. Zato jer želimo vjerovati da nas ima, da smo ljudi, da postojimo.
Ma, jasno je, nije Thompson toliko glup. Čovjek pjeva za lovu i to je legitimno i to ima smisla i treba mu dati sve moguće pokale i kipiće.
Ali mi… Zašto se mi palimo na čitavu priču? Zato jer je lakše svršavati na suze i vino nego sjetiti se u kolikom si minusu, kako će te uskoro ovršiti, izbaciti na ulicu, kako te more glađu. Čiji je Dubrovnik, čiji je Zadar, čiji je Split…
Čiji smo mi? Pitajte Zagrebačku banku, Privrednu banku, Erste… Pitajte Hrvatsku narodnu banku. Pitajte sve one koji nam se cere svakodnevno sa svih portala i poručuju, imate Hrvatsku.
E, moj narode…”, piše Vedrana Rudan.
